AGENCIJA PAJKURIĆ

Razgovor s Janjom Pajkurić Jelen, potomkom brodovlasničke obitelji Pajkurić

U prvoj knjizi zapisnika Bratovštine sv. Nikole iz Kostrene Svete Barbare, iz 1869., to je godina službenog osnutka Bratovštine,  u kojoj su se do 1887. zapisivale sjednice, izvješća o aktivnoj i pasivnoj blagajni, te se vodila evidencija o plaćanju  članarine, medju 153 zapisana člana  nalaze se i imena Andra Pajkurića i njegove supruge Blandine Pajkurić.

Ovo je bio povod za razgovor  s gopođom Janjom Pajkurić Jelen, potomkom te poznate brodovlasničke obitelji.

Irvin Lukežić je u jednom broju Sušačke revije napisao opširan članak o Vašoj obitelji. Ustupio nam ga je i za našu stranicu. Vaš pranono Andre Pajkurić bio je kapetan i posjednik, cijenjeni riječki brodovlasnik kostrenskih korijena.

Da. Moj pranono, zvan Bobelin, rođen je u Kostreni Sv. Luciji 1824., ali se već u ranim godinama  sa roditeljima nastanio u Rijeci. I otac mu je bio marittimo. Bio je tzv. narodnjak i član Narodne Čitaonice Riečke, nakon njegove smrti i njegova supruga Blandina bila je članica Čitaonice. Ona je rodom iz barbaranske obitelji Jakovčić. Posjedovao je nekoliko jedrenjaka, barkove Blandinu P. i Antoniettu, brik Elenu G., sa kapetanom Tomom Stipanovićem iz Kostrene Sv. Lucije bark Grad Senj kojemu je kasnije promijenio ime u Andre. Umro je u Rijeci 1893. godine.

Andre Pajkurić imao je tri kćerke, Elenu, Blandinu (Dinku) i Olgu, te dva sina, Higina  i Eduarda, Vašeg nonića. Higin se rodio u Rijeci 1868.

Da.  Završio je nautiku u Rijeci, poručnički ispit položio je 1885., a kapetanski 1888. Do 1890. bio je zapovjednik obiteljskog barka Blandina P. Nakon toga odlazi u Pensacolu i osniva vlastitu pomorsku agenciju. 1892. odlazi u Rotterdam. Od 1893. do 1897. bio je inspektor Bugarskog  parobrodarskog društva (Blgarsko Trgovsko Parahodno Družestvo). U to vrijeme Društvo je naručilo i kupilo u jednom brodogradilištu u gradu Newcastle-upon-Tyne dva broda, Blgariu i Borisa. Od 1897.  do 1903. bio je zapovjednik rumunjskog putničkog broda Principesa Maria koji je održavao redovitu prugu iz Constanţe za Carigrad. Brod je bio vlasnštvo rumunjskog parobrodarskog društva Serviciul Maritim Roman. Godine 1903. vratio se u Varnu gdje je postao direktor Bugarskog parobrodarskog društva i na toj je dužnosti ostao do 1908. Iste je godine u Varni osnovao i vlastitu pomorsku agenciju pod nazivom H. Pajkurić – Shipping Agency koju je vodio, uz prekid za vrijeme Prvog svjetskog rata,  kada emigrira u Rusiju, do 1941. Još je 1927. osnovao i svoju agenciju u Istanbulu.

Bio je počasni nizozemski konzul u Varni. Kada je 1912. osiguravajuće društvo Rossia osnovalo u Sofiji generalnu agenciju za  Bugarsku, vodio je i tu agenciju.

Agencija u Varni postojala je do 1948. kada su privatne agencije u Bugarskoj  nacionalizirane. Nešto kasnije prestaje  s radom i agencija u Istanbulu. Umro je u Varni 1949. godine. Tamo je i pokopan.

Zašto je Higin Pajkurić odabrao baš Varnu?

Bio je već tada poznat u pomorskim krugovima u Engleskoj i u Odessi, dok je boravio u Rotterdamu kao nautički inspektor neki su mu Bugari predložili da dođe u Varnu i svojim znanjem i iskustvom pomogne u novoosnovanom parobrodarskom društvu, trebali su im brodovi i posada.

Veselio se odlasku u Bugarsku, bio je slavenofil, narodnjak, nije volio “germanštinu“, bio je prijatelj Frana Supila, privržen svom jeziku i svom podrijetlu, bio je i proganjan zbog toga. Za bugarske parobrode uzimao je posadu iz naših krajeva.

Tamo je zaista bilo dosta pomoraca iz naših krajeva. Varna je bila vrlo prometna luka, prema podacima dr. Radojice Barbarića 1878. je u Varnu doplovilo 630 brodova, među njima 130 austrougarskih, većinom su to bili brodovi Austrijskog Lloyda. Filolog, književnik i putopisac, Adolfo Veber Tkalčević, Bakranin, 1885. ukrcava se u Varni na Lloydov parobrod Fortunu koji plovi za Carigrad i spominje neimenovanog kapetana i mornara  Dalmatince. Na drugom mjestu u svom putopisu Put u Carigrad kaže da su na crnomorskim parobrodovima mornari Dalmatinci, a kapetani vješti i obzirni Primorci. Barbalić piše o značajnoj ulozi koju su naši kapetani i drugo niže osoblje odigrali u bugarskoj trgovačkoj mornarici  od kraja 19. st. do 1908. Među njima je bilo mnogo Kostrenjana. Jeste li Vi ili članovi Vaše obitelji ikad posjetili Varnu?

Barba Kiril je posjetio grob svojih roditelja.

A vaš nono Eduard Pajkurić?

Moj se nono Eduard rodio u listopadu 1868., te se iste godine, ali u siječnju, rodio i njegov brat Higin. Završio je nautiku  u Rijeci. Prema sačuvanim dokumentima  poručnički je ispit položio 1886.,  kapetanski 1889. Plovio je kao mladić od palube na barku Grad Senj od 30. travnja  do 18. listopada 1881. Zatim je u istom svojstvu plovio i na obiteljskom barku Blandina P., od 21. studenog 1881. do 24. rujna 1883. Nakon toga, od 18. prosinca 1886. do 16. rujna 1887. plovi kao poručnik na barku Industre. Ponovno se ukrcao na bark  Blandinu P. gdje je od 15. listopada 1887. do 15. veljače 1889. poručnik, a od drugog siječnja 1891. do 7. studenog 1893. zapovjednik. Od 28. svibnja 1894. do 28. svibnja 1897. zapovijedao je bugarskim brodom Boris koji je bio u vlasništvu Bugarskog parobrodarskog društva.

Od 15. lipnja 1897. do 20. studenog 1903. plovio je kao zapovjednik na rumunjskom parobrodu Constanţa u vlasništvu rumunjskog parobrodarskog društva Serviciul  Maritim Roman. Za vrijeme Prvog svjetskog rata boravio je u Rotterdamu. Od 1922. do 1936. bio je direktor Prekomorske plovidbe Sušak. Umro je na Sušaku 1940. godine.

Bio je 10 godina počasni vicekonzul Rusije u Rijeci i 6 godina potkonzul Argentine na Sušaku.

Kako ste slučajno, nakon mnogo godina, saznali za kuću  Vašeg pranonića u  današnjoj Zajčevoj ulici, nekadašnjem Trgu Űrmeny?

Nakon posla, često sam čekala gradski autobus na stanici ispred Kazališta Ivana pl. Zajca. Na drugoj strani ulice često sam na jednoj starijoj  zgradi, na velikim ulaznim vratima, promatrala inicijale A P i između njih  ankoru. Godinama poslije pročitala sam u jednom članku da je to bila kuća mog pranona Andra Pajkurića.

Vi čuvate i zanimljivo pismo jednog bugarskog kapetana iz Varne upućeno sinu Higina Pajkurića, Kirilu Pajkuriću.

Barba Kiril primio je to pismo 1976. godine, preveo ga je sa bugarskog jezika. Kapetanova priča počinje pedeset godina ranije, kada je on, petnaestogodišnjak, zaljubljenik u more i brodove, obilazio luku i pomorske agencije u Varni. Dolazio je i u Agenciju H. Pajkurić i i tako upoznao, kako on kaže, ljubeznog gospodina Higina Pajkurića. Na zidu agencije visjela je slika jednog jedrenjaka, gospodin Pajkurić mu je rekao da je to jedrenjak njegova oca, da se zvao Blandina P, po njegovoj majci, da je i on plovio na njemu između Evrope i Amerike, da su, kad bi prošli Gibraltar i uplovili u Sredozemno more, računali  da su već kod kuće.

Taj se kapetan iz Varne oko 1970. uselio u novi stan i u jednoj je sobi na tavanu uredio svoj privatni pomorski muzej. Nekoliko godina kasnije jedan mu je mornar rekao da je u podrumu svoje kuće vidio jednu poderanu pomorsku sliku. Kapetan je odmah otišao tamo, došao je u zadnji tren. Mornareva je supruga  sjekirom cijepala trešćice za potpaljivanje. Ona je slika bila naslonjena na panj i čekala red da bude rascijepana. Na signalnoj je zastavici pročitao ime: Blandina P. Slika koju je viđao u Agenciji Pajkurić.

Dao je toj ženi nešto novaca, uzeo sliku, platno je bilo rasparano, jedra pocijepana. Njegova je supruga sašila nova jedra. Naime, platnena jedra bila su pričvršćena za sliku. Bugarski kapetan pita da li da slika ostane kod njega pa da ju on ustupi pomorskom muzeju u Varni ili da ju vrati obitelji Pajkurić da ju ona ustupi pomorskom muzeju u Rijeci, kao eksponat o razvitku jugoslavenskog brodarstva.

I što je bilo s tom slikom?

Barba Kiril je rekao neka slika ostane kod njega u Varni.

Robert College u Istanbulu osnovan 1863., prva je srednja škola osnovana izvan Sjedinjenih Američkih Država, djeluje još i danas, možda je njen najpoznatiji učenik književni nobelovac Orhan Pamuk. Pohađao ju je i  Kiril Pajkurić.

Da. On je rođen 1907. godine u Varni, tamo je završio osnovnu školu, zatim je u Istanbulu završio Robert College, u Neuchatelu u Švicarskoj pravo. Umro je 1991. u Rijeci.

Kiril Pajkurić, poliglot, kozmopolit, pravnik, sin kapetana Borisa Pajkurića, dobio je ime po brodu koji je Bugarsko parobrodarsko društvo bilo upravo kupilo. Kao dječak svjedočio je sudbonosnim događajima na Balkanu i Rusiji u prvoj polovici dvadesetog vijeka. Propadale su kraljevine i carstva, plamtjele revolucije, dolazili novi režimi. Njegova su sjećanja mogla biti potka za veliki balkanski, ali i evropski roman 20. stoljeća.

Upravo tako. Za Prvog i Drugog balkanskog rata, 1912. i 1913. Higin Pajkurić je poslao dio obitelji u Zagreb, dio u Krapinu. Kiril tako završava prvi razred u Krapini. Ponovno su se svi našli u Sofiji. Kako se Bugarska pridružila Centralnim silama, tadašnji ministar predsjednik bugarske vlade, koji je cijenio Higinove zasluge u stvaranju bugarske trgovačke flote, savjetuje mu da s obitelji ode u Bukurešt  jer je austrougarska ambasada tražila da ga uhapse, budući da je bio poznat kao slavenofil. Tako je  počeo njihov težak izbjeglički život. Kad Nijemci počinju bombardirati Bukurešt, obitelj odlazi posljednjim vlakom prema sjeveru Rumunjske i dolaze  u Odessu.  U Odessi, zbog zakašnjele operacije, u bolnici mu umire stariji brat Andre. Smrt i besparica. Po gradu su 1917. izvješene crvene zastave, revolucija, natrag se ne može, samo naprijed. Nijemci su pred Odessom, bježi se prema Rostovu sa zarobljenicima austrougarske vojske, Srbima, Hrvatima, Crnogorcima. U gradu se 1918. bore crveni i bijeli. Odlaze u Vladivostok, Kiril pamti broj vagona: 888. Putovanje kroz cijelu Rusiju traje 45 dana. U ljeto 1920. saveznici su poslali brodove da izbjeglice vrate u Evropu. Nakon dva mjeseca dolazak u Rijeku, Kiril pohađa neko vrijeme realku u Bakru, onda povratak u Varnu. 1921. upisao se u Robert  College, maturirao je 1929.

Da ne pričam dalje. Nakon drugog rata, 1947. , bio je bezrazložno uhapšen i predan jugoslavenskim vlastima, imovina je nacionalizirana, agencija u Varni nacionalizirana, roditelji umrli u Varni.

Parobrod Boris, Vaš otac Boris, sin kapetana Eduarda Pajkurića, dva Borisa. Vaš otac je bio strastveni planinar i fotograf.

Da, moj se otac rodio1904., umro je 1970. Bavio se  fotografijom od rane mladosti. U ono vrijeme nisam baš bila zainteresirana za obiteljsku prošlost, da je tata poživio znala bih puno više o svemu.

U nadahnutom tekstu o Vašem ocu prilikom retrospektive njegovih radova u Fotoklubu Rijeka 2015. Borislav Božić naglašava da su njegovi najvažniji motivi planine i more, da su njegove fotografije odraz tišine, ljepote i samoće.

 

NEKOLIKO FOTOGRAFIJA BORISA PAJKURIĆA

Tri generacije

               (U pozadini se vide Vela vrata, prolaz između otoka Cresa i istočne obale Istre.)

 

Dogovor

                                                     (Slikano kraj tunere u Bakru.)

 

Julijske alpe

 

Zimski zagrljaj

                                                 (U Mrtvom kanalu jednog snježnog dana.)

 

Mala pletilja

                                (Janja Pajkurić Jelen oko 1953. godine.)

 

IZ OBITELJSKE ARHIVE  JANJE PAJKURIĆ JELEN

Kapetan i brodovlasnik Andre Pajkurić (1824. – 1868.) i njegova supruga Blandina (1842. – 1924.), majka joj je Jelena Randić, otac Mate Jakovčić.

 

Kiril, Andre, Olga i Blandina Pajkurić, slikano u Varni.

 

Djevojčica iz obitelji Pajkurić.

 

Kiril Pajkuić (19o7. – 1991.), slikano u Varni.

 

Zgrada  u Ulici Ivana Zajca koja je nekad pripadala obitelji Andra Pajkurića. Na gornjem dijelu vrata vide se inicijali A i P te pomorski simboli.

 

Grobnica obitelji Andra Pajkurića na Kozali. 

 

Model  barka Andre, to je bivši Grad Senj, nalazi se u Gradskom muzeju u Bakru koji je već desetljećima zatvoren.

 

     

Bark Blandina P izgrađen je 1873., nosivost 791 tona, vlasnik joj bio Andre Pajkurić Matin, bark je dobio ime po njegovoj supruzi. Između ostalih, zapovjednici na barku bili su i njegovi sinovi Eduard i Higin. Napušten je 1904. na zapadnoj obali Haitija.

 

Na slici piše: Bark Grad Senj, Capt. S S Schnautz, vjerojatno je 1871. godina.

Grad Senj izgrađen je 1871. u Senju, većinski suvlasnik je Mate Pajkurić Bobelin.,1883. preimenovan je u Andre. 1887., na putu iz Genove u Philadelphiju u nevremenu  potonuo. Posadu je spasio rusko-finski loger Lanatin koji je plovio prema Buenos Airesu i nakon više od dva mjeseca ju iskrcao u Pernambucu. Kapetan  Lanatina, R. Bargloff, odlikovan je austrijskim Zlatnim križem. Kapetan Ireneo Schnautz iz Bakra prvi je zapovjednik Grada Senja.

 

Braća Higin (1868.  – 1949.) i Eduard Pajkurić (1868.  – 1940.), sinovi Andra i Blandine Pajkurić, rođeni su iste godine, Higin u prvom, Eduard u desetom mjesecu.

 

Bugarski knez Ferdinand dodijelio je 1895. Eduardu  Pajkuriću, kapetanu parobroda Boris Orden sv. Aleksandra

 

Brevet  kapetana duge plovidbe Pomorske ugarske uprave izdan 1889. u Rijeci kapetanu Eduardu Pajkuriću.

 

Carsko ratno ministarstvo, mornarička sekcija, imenovala je Eduarda Pajkurića 1. siječnja1891. godine pomorskim kadetom druge klase u pričuvi.

 

Certifikat o istupu

U ime Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva potvrđuje se da je pomorski kadet Eduard Pajkurić iz Fiume, rođen u Mađarskoj, star 32 godine, neoženjen, tijekom 13 godina u pričuvi služio u k. u. k. Ratnoj mornarici i na svoj zahtjev dobio dopuštenje istupiti. Sudjelovao je u ratnim “kampanjama  i posjeduje  “jubilarnu” Medalju sjećanja. Nije mu dopušteno nošenje uniforme ni korištenje naslova k. u. k. Seecadet (carski i kraljevski pomorski kadet). Obaveza služenja pričuvne domobranske postrojbe (Landsturm) završava se 1. siječnja 1911.

U Beču, 28. prosinca 1900.

 

 

Pismo direktora Bugarskog parobrodarskog društva upućeno 1897. komandantu Eduardu Pajkuriću .

 

         Pismo koje je direkcija Bugarskog trgovačkog parobrodarskog društva uputila kapetanu i zapovjedniku parobroda Boris Eduardu Pajkuriću, s francuskog preveo Kiril Pajkurić.

 

Pismo Bugarskog parobrodarskog društva kapetanu i zapovjedniku parobroda Boris

 

Pomorska knjižica Eduarda Pajkurića iz 1881.

Iz pomorske knjižice Eduarda Pajkurića, 1881. ukrcao se u Genovi kao mladić palube na bark Grad Senj, iskrcao se u Trstu iste godine.

 

Iz pomorske knjižice Eduarda Pajkurića, 1887. je poručnik na Blandini P, 1891. je zapovjednik na

istom barku.

 

 

 

 

 Kiril Pajkurić (1907. – 1991.) u mlađim danima i kao službenik u Jadroagentu. Kozmopolit i poliglot, završio znameniti Robert College u Istanbulu koji su 1863. osnovali misionar Cyrus Hamlin i filantrop Christopher Robert. 

          Boris, Leo i Branka sa majkom Milevom Pajkurić rođenom Polić.

Ova isprava (“Valja za prekoračenje pograničnih međa šireg ratnog područja”) iz 1916. godine pisana je hrvatskim i njemačkim jezikom i njome se dječaku Borisu Pajkuriću omogućava povratak kući.

Dokument iz 1917., na lijevoj je strani pečat Kraljevske kotarske oblasti na Sušaku, pečat na desnoj strani je pečat Kraljevske hrvatsko-slavonske-dalmatinske zemaljske vlade,  središnjeg izvršnog tijela u Hrvatskoj i Slavoniji od 1869. do 1918. Dječak Boris koji također putuje s majkom i bratom i sestrom, nije naveden u opisu fotografije.

Branka, Leo i Boris Pajkurić, djeca kapetana Eduarda Pajkurića i Mileve rođ. Polić

 

Isprava (pasoš) iz 1919,, kojom se petnaestogodišnjem  Borisu Pajkuriću dozvoljava putovanje iz Sušaka preko Rijeke do Voloskog, Opatije i Lovrana, i natrag, svrha  je “oporavak”. Na desnoj je strani dozvola za putovanje od Sušaka preko Rijeke do Karlovca i natrag, svrha “liječenje”. Dokument je na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Kapetan Eduard Pajkurić

 

Kapetan Higin Pajkurić

Bugarski kapetan koji je  spasio sliku barka Blandine P koja se nalazila u Agenciji Pajkurić u Varni do 1948. kada je agencija nacionalizirana. 

Kiril Pajkurić na grobu svojih roditelja u Varni, njegov otac Higin umro je 1949., na grobu je upisana pogrešna godina njegove smrti. Nadgrobni tekst je napisan latinicom i hrvatskim jezikom.

 

                                              Teretnica iz 1908. godine                                           

Završimo ovaj razgovor  i ovo listanje obiteljskih fotoalbuma stihovima G. G. Byrona koje je  Kiril Pajkurić zapisao i preveo:

                          GONE,

                          GLIMMERING THROUGH THE DREAM OF THINGS THAT WERE.

                          (Nestali, kao bljesak kroz san o stvarima prošlim.)

 

Vera Šoić Katalinić, na Barbarinu 2020.