MELKIOR MELKO PILEPIĆ (prvi slijeva) u 2. svjetskom ratu

(6. siječanj 1922. – 1. svibanj 2023.)

U sto i prvoj godini preminuo je najstariji član naše Bratovštine, Melkior (Melko) Pilepić. Pokopan je na groblju u Sv. Barbari. U ime Bratovštine sv. Nikole od njega su se oprostili pom. kap. Branimir Šoić, a u ime Udruge antifašističkih boraca i antifašista Kostrene doc. dr. sc. Željko Linšak.

Melkior Melko Pilepić rođen je u Kraljevici, roditelji mu bili Ivan i Antonija r. Vičević. Imao je tri brata i sestre Smiljku (udatu Blažičević) i Stojanku (udatu Vičić). Brat Ivan umro je vrlo mlad, Viktor i Miroslav bili su pomorski kapetani. Kao četverogodišnjak dolazi u Kostrenu s roditeljima. U Bakru završava građansku školu, a 1942. nautiku te se odmah pridružuje jedinicama NOB-a u Gorskom kotaru i Lici. Nakon kapitulacije Italije 1943. pristupa Prvoj proleterskoj diviziji. Ratni put nastavlja diljem Bosne, sudionik je desanta na Drvar, sudjeluje u operacijama spajanja s ruskim snagama, sudjeluje u proboju Srijemskog fronta u travnju 1945. Na tom je ratnom putu prohodao gotovo 18 000 kilometara, bio je ranjen nekoliko puta, oslobođenje je dočekao u Zagrebu kao komesar 13. proleterske brigade Rade Končar. Poslije toga dolazi u Kostrenu.

Po završetku rata, kao perspektivan kadar, poslan je u Lenjingrad na školovanje, tamo je završio Hidrografski vojni fakultet. U Lenjingradu upoznaje i suprugu Irinu. Nakon povratka u Kostrenu, 1957., kao vrstan hidrografski stručnjak radi na projekima vodoprivrede Primorja i Istre.

Kap. Šoić naveo je još jednu zanimljivost. Melkior Pilepić je u namjeri da ostvari svoj san, ratom prekinut, još 1961. položio maturu u bakarskoj nautici, a godinu dana kasnije položio je, zajedno s njim, gotovo četrdeset godina mlađim, i kapetanski ispit. Tako mu se 1972. godine ostvarila želja da naviga.

Nakon nekoliko godina naviganja, u penziji se bavio svojim hobijima, ribarenjem i slikanjem u udruzi Veli pinel. Unatoč burnom životu, doživio je veliku starost. Nikad nije dozvolio da ga slome nevolje.

Željko Linšak je naglasio da se Melkior Pilepić odmah nakon talijanske okupacije uključio u NOP. U Kostreni su tada bile formirane dvije diverzantske grupe, jedna u Sv. Luciji, druga u Sv. Barbari, koje su počele svoje aktivnosti. Međutim, od Oblasnog komiteta za Sušak i okolicu došla je naredba da prestanu s aktivnostima budući da je Kostrena postala važno područje za prebacivanje novih boraca u partizane, prikupljanje i slanje oružja, hrane i sanitetskog materijala, a tu su se skrivali i ranjeni partizani, Slavko Komar, Moša Albahari i drugi. Melkior Pilepić se aktivno uključio i u spašavanje Židova iz Kraljevice, s ostalim kostrenskim rodoljubima prebacivao ih je noću barkama iz Kraljevice u Kostrenu.

Bio je u prvoj grupi kostrenskih boraca spremnih za odlazak u partizane, ali je to zbog pada partizanskog logora na Tuhobiću odgođeno do veljače 1942. kada se sa 45 svojih drugova priključio partizanima na Crnom vrhu. Zahvaljujući svojoj snažnoj fizičkoj konstituciji, ali još više optimizmu i upornosti, izdržao je sve strahote partizanskog ratovanja. U borbama se isticao hrabrošću, organizacijskim i rukovodećim sposobnostima. Neko je vrijeme rukovodio zaštitom partizanske bolnice, a nakon pogibije liječnika brinuo i o ranjenim i bolesnim suborcima. Osim svojim borbenim djelovanjem, Melkior Pilepić je svojim suborcima i narodu u oslobođenim krajevima, svojim vedrim duhom i svirajući na harmonici, podizao moral i nadu za nastavak borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Bio je aktivno uključen u rad Udruge. Kao i za vrijeme rata svojim drugovima, tako je i članovima Udruge evocirao svoje ratne uspomene, svirajući na klaviru poticao ih da ustraju u sjećanju na borce pale u NOB-u, na žrtve fašizma, da njeguju antifašističku tradiciju.

Priredila V. Š. K.

1935. – 2020.

U Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari održana je 18. 9. 2020. komemoracija za preminulog kapitana Marijana Škodu. Od njega se, između ostalih, oprostio i Zvonimir Stipanović. Donosimo njegov govor.

Poštovani,

Najprije želim izraziti sućut obitelji.

Ova nesretna pandemija utjecala je na to da se od pokojnog kapetana Marijana Škode ne oprostimo onako kako se po tradiciji ispraćaju na posljednji vjaj barbaranski kapetani. Iako kap. Marijan, više znan po imenu Mario, po svojim korijenima nije fetivi Barbaran, on je svojim činom i ulogom to postao.

Kapetan Marijan je u ranom djetinjstvu ostao bez roditelja i ulogu majke preuzela je vrijedna, skromna i neuka žena, teta Anka, si su je zvali Ana. Ta je žena kap. Mariju, teškom mukom, omogućila životne uvjete da fini se škole, pa tako i Pomorsku školu u Bakru 1955. leta.

Odgojila ga je jednom malom kravom ka je tu i tamo ki dan dala ku kap mleka više. Po Barbare nosila je va lodrice vodu s pučke šterne va Urinju familjan ke nisu imele svoje šterne, pa tako i mojoj noni Angeliki, a i nami preko leta.

Z Lokve je nosila vodu ljuden za pranje, kopala vrti, a se to i više da Mariju omogući školovanje.

Kap. Mario, a netko mu je dao nadimak Luka, bio je nadaren dečko, dobar đak, samouk muzičar. Od malena na skodiću i uz ognjište, va siromaškoj kuće na Stenine, Mario je rasal u okruženju kapetanskih familja Randić, Jelenčić, Pezelj, Tijan i drugih. Kapitanski sinovi nadmetali su se ki će veću spačku Mariju storit. Mario je sve nedaće koje je prošao u najbližem okruženju stoički podnosio.

Pošto nije imao svojih vršnjaka, družio se sa mlađim mještanima, s Ervinom Šoićem i drugima, zajedno su svirali mandoline i gitare, pjevali naše skladbe komponirane  pedesetih godina prošlog stoljeća.

Kad je od učenja bil slobodan, menjal bi Anku ka bi šla na žurnadu, a on bi s kravun na pašu. Tako v lete i za ferija, kad san bil va Lokve z naše dve kozi bi mu se pridružil. Redovita ruta je bila Urinj – Lokva – Podolčić – Jaketovo – Levačićevo – Ivanj – Žihorna i drugi umejki va keh se je blago moglo past, a da se ničije vlasništvo ne povredi. I tako me je navadil kade je ka škalnica, lokvica i ka kap vode ka bi se zadržala za blago napojit.

Od Bunetove spilji va Žihorne i drugeh tajni ke su bile skrivene od očij me navadil Mario i hvala mu na ten.

Svoje znanje stečeno va škole, va nautike, Mario ni skrival, već je i starejemi spjegival. Mnogi su mu zavideli, nisu mogli podnest da je bolji od njih, aš oni su bili s fine familje, kapitanske. Najteže svima je bilo da je Mario znal ni z pol muke izreći Pitagorin poučak: površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama. Dok ga  drugi nisu navadili ni do kraja života.

Još impresivnije je bilo to da je Mario znal nabrojit sva jidra na barku, na prvom, drugom i trećem jarbolu; na taljanskom, španjolskom, engleskom i na našem zajiku.

Sumnjam da itko može to danas nabrojit.

E, da, Mario ni bil iz pomorske familje, ali se trudil da znanjem te struke sebi puno nadoknadi.

Moglo bi se pisat stranice i stranice o njegovom hodu po trnju, ali uspješnom.

Kod nas na Lokve najprije su črešnje zorile, a nona bi ih čuvala da ih fantetini z Urinja ne pozoblju, pa bi stareji Marija zeli sobun da im on na Lokve lupa po palu od letrike, kako bi none odvukli pažnju dok su oni pozobli i zrele i dule črešnje.

Da, bilo je još zlobnejeh ki su se Mariju oteli našpotat. Stavili bi mu na dlan šaku peska da ga pobroji i tek nakon toga im se mogal pridružit. Bili su dišpetljivi.

Na mom povratku z Amerike, u rujnu 1960., sa m/b “Makedonijom”, koštivamo va Genove po krme m/b “Kraljevica,” a na krme stoji jedan ofičial va plavoj uniforme. Ki je to?. To je bil Mario, drugi ofičial.

Dve večeri i noći proveli smo družeći se i prisjećajući se prošlih vremena. Za me je to druženje bilo povratak u neko staro vrijeme.

Mario je bio uvaženi član Barbarana, na Stenine, a i drugdere. Ljudi su ga uvažavali i cijenili.

Trajnim iskrcajem kap. Mario se posvetio drugim poslovima u pomorsko-špediterskim agencijama. Radio je na osiguranju i procjeni šteta na teretu i drugim poslovima.

U domu obitelji kapetana Jure Uršičića u Urinju, ranih 60-ih godina, okupljali su se mladi svih dobi i Mario bi obavezno dohajal z gitarom, svirao bi i kantal.

Teh let najpopularnija i najizvođenija pjesma bila je “La violetera” koju je pjevala Sarita Montiel u istoimenom filmu. Mario je fantastično ovladao svim tonovima te ju je izvodio u originalu na španjolskom. Svi smo uživali u njegovoj izvedbi. Bilo je i drugih pjesama koje je Mario uspješno izvodio. Rado bi zasvirao na gitari i zapjevao na prigodnim večerama Bratovštine sv. Nikole.

Bio je svestran, jednog se dana ulovil pinela i se je šlo od prve  ruki i počeo je slikat kvadri o moru, marine, Podurinj, Urinj, brodove na jidra i druge motive, vrlo uspješno. Bio je uvaženi član udruge “Veli pinel”. Iako mu je zdravlje bilo načeto, uspješno je slikao do kraja.

I ovaj kvadar marine je Marijevo djelo regalano Bratovštini sv. Nikole prilikom postavljanja izložbe maketa brodova i jedrenjaka, radova vještih ruku barbaranskih kapitana maketara 2001. leta, pod motom “ Navigare necesse est”.

Bio je uzoran suprug, otac, nonić, vi, unuci, čuvajte sjećanja na nonića i njegove misaone poruke.

Većeg promotora Kostrene od njega na daleko ni bilo. Nažalost, mnogi to nisu prepoznali ili nisu oteli.

Bio je centar događanja na Stenine, širio je plemenitost i svojim brojnim štorijama o svemu upoznavao ljude o mnogim svjetskim pomorskim događanjima.

Slava i hvala mu na semu!

Zvonimir Stipanović

Jedna od najvećih pomorskih nesreća na ovim prostorima dogodila se 28. prosinca 1980. U Tihom oceanu, oko 700 nautičkih milja udaljen od  najbliže japanske luke Yokohame, nestao je, s cjelokupnom posadom, Jugolinijin brod Dunav.

Plovio je iz kanadske luke Hamilton prema kineskoj luci Tsingtao. Orkansko nevrijeme polomilo mu je dizalice i oštetilo pramčani dio. Od 32 člana posade dva su bila iz Kostrene Sv. Barbare, zapovjednik Srećko Vukoša i mornar Tomislav Juretić. Kostrenski pomorci svake se godine u lučici Podurinj, kod spomenika nestalim pomorcima, prisjete te velike tragedije.

Pogledajte prilog koji je o tom događaju snimila reporterka RTL-a Ana Trcol.

https://www.rtl.hr/vijesti-hr/potraga/3953358/javili-da-imaju-problema-pa-nestali-na-tihom-oceanu-potraga-donosi-pricu-o-jednoj-od-najgorih-pomorskih-nesreca-u-hrvatskoj-povijesti/?utm_source=potragaFB&utm_medium=post&utm_campaign=organic&utm_content=RTLdanas&fbclid=IwAR395EC3OxlXq2x2oM1ICo0RYpD68dZ08Bpb7DNbUJcrkFCo1acGp2XJteQ

KANAL RI

Bio je „dan gorki i xalostna uspomena 18 oktobra, letto 1834.“ Tako počinje tekst na ploči koja se nalazi na zidu kapelice na kraljevičkom groblju. Brod „Sveti Nikola“ tog je dana plovio iz Rijeke prema Kraljevici, na njemu su osim posade bila i 22 putnika. Zbog velikog nevremena brod se potopio „kod punte Urinj pod Costrenu.“ Utopilo se 11 putnika. Oni su „iz pucsine morske izvadjeni“, na kraljevičkom groblju ih je pokopano devet, na bakarskom dva.

Jedan od vlasnika broda bio je i Matija Polić. Među utopljenicima bio je i njegov sin Anton sa svojom osamnaestogodišnjom kćerkom Marijom. Matija Polić je 1835. u Urinju sagradio kapelu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu.

Prošlo je 186 godina od brodoloma.

U znak sjećanja, a u božićno vrijeme 2020., Branimir Šoić i Tomislav Tijan položili su u ime Bratovštine sv. Nikole mali vijenac na ploču stradalnika.

Kemijski tanker Admiral, nosivosti 24 tisuće tona, u vlasništvu njemačke kompanije „Carl Büttner“ iz Bremena, s hrvatskom posadom, sagrađen prije 18 godina u riječkom Brodogradilištu 3. maj, ponovno je 17. lipnja 2020. uplovio u Kvarnerski zaljev. Taj ponos riječkog brodogradilišta, u vrijeme izgradnje novina u svjetskoj brodogradnji, srdačno je i emotivno  dočekan od trećemajskih brodograditelja.

Dolaskom  Admirala, u vrijeme kada Rijeka više nema brodarskih poduzeća ni trgovačke mornarice, još je jednom oživio starinski običaj kostrenskih pomoraca.  Naime, već je mnogo decenija običaj da brod na kojem su pomorci iz Kostrene, prilikom dolaska ili odlaska iz Rijeke, obavezno plovi uz  kostrensku obalu  do Urinja i natrag, kako bi pozdravio svoje mještane. A oni mu s prozora, dvorišta ili gromača obično mašu bijelim lancunima koji se nadaleko vide.

Zapovjednik  Marin Marohnić i prvi časnik Gordan Šoić su iz Kostrene, i nisu prekinuli tu višedecenijsku tradiciju.

„Neopisiv doživljaj“, rekao je Gordan Šoić.

Prvi časnik palube Gordan Šoić i zapovjednik Marin Marohnić

Na komandnom mostu

U Brodogradilištu Viktor Lenac u Martinšćici

Video snimio: Danilo Prestint

Admiral u Riječkom zaljevu

Posada Admirala

V. Š. K., 24. lipnja 2020.