Arhiva kategorije: Književnost i publicistika

SJEĆANJE NA NAŠEG MJEŠTANINA JOSIPA (JOŽA) MILOŠA

(10. 3. 1912. – 10. 9. 2009.)

JOŽ U VRTLOGU DRUGOG SVJETSKOG RATA NA MORU

KRONOLOGIJA PLOVIDBE POPRAĆENA DOKUMENTIMA

KRSTNI LIST – Testimonium Baptismi, izdan u Župnom uredu u Kostreni Sv. Barbari, z. p. Bakar, dana 28. kolovoza 1924., potpis župnika Karla Truxa.

 

Majstorsko svjedočanstvo br. 711 o položenom majstorskom ispitu, mašinsko-bravarske struke, u Zagrebu 21. rujna 1936. godine.

 

Svjedodžba o osposobljenju za drugog strojara, izdana u konzulatu Republike Paname u Ateni – Pireju 19. lipnja 1940.

 

Na poleđini dokumenta ispisana je plovidba na ovom brodu. Josip Miloš plovio je na p/b PANCHITO od 19. lipnja 1940. do iskrcaja u New Yorku 25. kolovoza 1940. Potpis kapetana Bielića.

P/b PANCHITO je Jožu Milošu bio prvi strani brod. Američki ga je komandant lijepo primio, lijepo je u Oranu primio i kap. Tomu Medanića. (“Ovi naši su bili nevaljati, kad smo došli na merikana oni su nas lipo prijeli, pogotovo mane ki nisan znal govorit, komandant je bil prevodioc, divota. Naši ljudi su nevaljati bili, a Merikani nas lipo prijeli, to su, znaš, jako, jako, dobri ljudi.“)

 

American Ship Brokerage Corporation iz New Yorka potvrđuje da je Josip Miloš plovio na panamskom brodu INTREPIDO od 4. rujna 1940. do 25. listopada 1941. u svojstvu drugog strojara, u međuvremenu je,  od 1. ožujka 1941. do 12. rujna 1941.,  obavljao dužnost upravitelja stroja. U potpisu predsjednik agencije – potpis nečitak.

 

P/b LEONIDAS – uvjerenje kojim se potvrđuje da je gosp. Josip Miloš bio ukrcan na ovom grčkom parnom brodu u svojstvu upravitelja stroja u trajanju od 13 mjeseci, od 20. listopada 1941. do 20. studenog 1942. Tokom vremena provedenog na brodu iskazao se dobrim ponašanjem i sposobnošću. U potpisu zapovjednik broda E. Goumas.

Ovjereno u New Yorku 23. studenog 1942.

 

 Certifikat br. 230/42 kojim se potvrđuje da je Josip Miloš predočio potrebne svjedodžbe na temelju kojih može obavljati dužnost upravitelja stroja.

Izdan u Konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Montevideu, Urugvaj, 15. rujna 1942. (Poslušati dio tonskog zapisa povezanog sa štorijom o p/b LEONIDAS, spor sa grčkim upraviteljem stroja koji je pretendirao preuzeti njegovo mjesto.)

 

Ministarstvo trgovine Sjedinjenih Američkih Država, Ured pomorskog nadzora i plovidbe. Uvjerenje o identifikaciji br. Z378921 izdano u luci New York 31. ožujka 1943. na ime Josipa Miloša čije je prebivalište 175 West 87 th St., Manhattan, New York City, rođen je u Jugoslaviji, 6. ožujka 1912., državljanin Jugoslavije.

U lijevom donjem uglu slika i vlastoručni potpis. Desno otisak prsta.

 

Svjedodžba o osposobljenju za prvog strojara koju je izdao Ured pomorskog nadzora i plovidbe u New Yorku 31. svibnja 1943.

 

Brod klase Liberty, USN JOHN W. BROWN, jedan je od prvih sagrađenih brodova ovog tipa.

Ime “LIBERTY SHIP” dato je projektu broda EC-2 kojeg je projektiralo Američko ministarstvo mornarice u 2. svjetskom ratu za izuzetno brzu izgradnju kao nadoknadu za torpedirane brodove. Kobilica za prvi brod položena je u travnju 1941., a prvi od 2710 Liberty brodova SS PATRICK HENRY porinut je 27. rujna 1941. U prosjeku je trebalo oko 70 dana za potpuno sklapanje broda u sekcijama od 250 tona.
Jedan Liberty brod, SS ROBERT E. PEARY izgrađen je u četiri (4) i pol (1/2) dana!
Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt Liberty brodove je zbog izgleda nazvao „ružna pačad” (ugly ducklings).
Glavne karakteristike koje su obilježile ovaj projekt bile su minimalni trošak, brza izgradnja i jednostavnost upravljanja.
Nosivost im je bila 10.500 tona, kapacitet generalnog tereta. 9.146 tona, deplasman 14.100 tona, Brt/Nrt. 7.185/4.380 tona. Mogao je prevesti 2.840 džipova, 440 tenkova (Sherman) ili 230 miliona puščanog streljiva, snaga parnog stroja 2.500 IHP, brzina 10 do 11 M, 44 člana posade.

Uz posadu je na brodovima bilo ukrcano 12 do 25 članova vojno-mornaričke garde koji su bili obučeni za rukovanje naoružanjem, topovima i strojnicama.
Procjenuje se da je tijekom 2. svjetskog rata na svim morima oko 200 Liberty brodova bilo potopljeno torpedima.

POTVRDE O ISKRCAJU (CERTIFICATES OF DISCHARGE) SA BRODOVA POD AMERIČKOM ZASTAVOM (od lipnja 1943. do veljače 1946.)

Lijeva strana uvjerenja: Ministarstvo trgovine, Ured pomorskog nadzora i plovidbe izdaje potvrdu o iskrcaju (službi); serijski br. G 991197, izdano 12. lipnja 1943. U potpisu zapovjednik broda.

Na desnoj strani ime pomorca: Josip Miloš.

Državljanstvo: jugoslavensko.

Uvjerenje o identifikaciji br. 378921.

U svojstvu drugog strojara.

Datum ukrcaja: 31. 3. 43.

Luka ukrcaja: New York.

Datum iskrcaja: 12. 6. 43.

Luka iskrcaja: Newport News.

Ime broda: HORACE BRIMEY.

Službeni broj: 242124.

Klasa broda: parni.

Kategorija plovidbe: međunarodna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 1227693, izdano 28. rujna 1943. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara, datum ukrcaja: 1. 7. 43.; luka ukrcaja: Newport News; datum iskrcaja: 28. 9. 43.; luka iskrcaja: Norfolk; ime broda: HORACE BRIMEY; kat. plovidbe: međunarodna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 1336989, izdano 5. listopada 1943. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara, datum ukrcaja: 29. 9. 43., luka ukrcaja: Norfolk; datum iskrcaja: 5. 10. 43.; luka iskrcaja: Baltimore; ime broda: HORACE BRIMEY; kat. plovidbe: velika obalna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 1330815, izdano 5. siječnja 1944. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara; datum ukrcaja: 7. listopada 1943.; luka ukrcaja: Baltimore, Maryland; datum iskrcaja: 4. 1. 43.; luka iskrcaja: New York; ime broda: HORACE BRIMEY; kat. plovidbe: međunarodna.

 

Ovo Uvjerenje o iskrcaju izdao je United States Coast Guard.

Serijski br. G 2565788, izdano 29. svibnja 1944. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara (upravitelja stroja), datum ukrcaja: 2. 3. 44.; luka ukrcaja: New York; datum iskrcaja: 29. 5. 44.; luka iskrcaja: New York; ime broda: JOSHUA THOMAS; službeni br. 243991; klasa broda: parni; kat. plovidbe: međunarodna.

Ovdje je potrebno napomenuti da su brodovi pod američkom zastavom bili pod direktnom ingerencijom Ministarstva rata, a njima je upravljala Ratna mornarica (USN) i  Obalna straža (USCG). Strani državljani, kapetani i upravitelji stroja, nisu mogli izravno zapovijedati odnosno upravljati brodom, osim u iznimnim slučajevima kada je bio manjak kadrova i kada nisu imali svoje državljanje na raspolaganju. Što se rat bližio kraju to su naše više uvažavali.
Na iskrcajnim certifikatima tj. potvrdama iskrcaja Joža Miloša, jasno je iskazano da je bio ukrcavan pod raznim nazivima niže klase, a u stvarnosti je obavljao dužnost upravitelja stoja.

Takav način imenovanja na dužnost bio je diskriminirajući, jer se odražavao i na plaći. Neprihvaćanje takvih uvjeta značilo je uskraćivanje plovidbe na američkim brodovima, deportaciju i vremensko ograničenje boravka na američkom tlu.

 

I ovo je uvjerenje o iskrcaju izdala Obalna straža, serijski br. G 2565754, izdano 19. lipnja 1944. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara (upravitelja); datum ukrcaja: 30. 5. 44.; luka ukrcaja: New York; datum iskrcaja: 19. 6. 44.; luka iskrcaja: New York; ime broda: S. S. JOSHUA THOMAS; službeni br. 432199; klasa broda: parni; kat. plovidbe: velika obalna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 1142594, izdano 25. listopada 1944. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu mlađeg strojara (v.d. prvog strojara); datum ukrcaja: 12. 8. 44.; luka ukrcaja: Savannah, Georgia; datum iskrcaja: 25.10. 44.; luka iskrcaja: Boston, Massachusetts; ime broda: RISDEN T. BENNETT; službeni br. 246096; klasa broda: parni; kat. plovidbe: međunarodna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 2488968, izdano 15. ožujka 1945. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju), u svojstvu mlađeg strojara (v.d. prvog strojara); datum ukrcaja: 1. 2. 45.; luka ukrcaja: New York; datum iskrcaja:14. 3. 45.; luka iskrcaja: New York; ime broda: WILLIAM PACA; službeni br. 241870; klasa broda: parni; kat. plovidbe: međunarodna.

 

Uvjerenje o iskrcaju, serijski br. G 2127668, izdano 9. veljače 1946. (ostali podaci kao i u prvom uvjerenju).

U svojstvu prvog strojara (upravitelja stroja); datum ukrcaja: 19. lipanj 1945.; luka ukrcaja: Newport News, Virginia; datum iskrcaja: 9. veljače 1946.; luka iskrcaja: Norfolk, Virginia; ime broda: S.S. FREDERIC REMINGTON; službeni br. 242637; klasa broda: parni; kat. plovidbe: međunarodna.

                                      NA KOPNU I NA MORU

                    

(Ove tri fotografije su preuzete iz knjige Ratni dani kap. Higina Šoića)

Svi su na ovoj slici preživjeli rat osim Branimira Sovića, pomorskog strojara na brodu TRIGLAV koji je 9./10. ?/ srpnja 1942. torpediran u Južnom Atlantiku, na putu iz Madagaskara za Englesku. Poznato je da su u restoran Zimmerman sva četvorica došla nakon što su se našli u Jugoslavenskom klubu pomoraca u New Yorku.

 

                                      Yugoslav Seamen’s Club u New Yorku

 

Pomorski strojar Vjekoslav Bakašun,  časnik trgovačke mornarice SAD-a, 1943. godine.

 

 

 

 

 

 

Tri dokumenta kojima WAR SHIPPING ADMINISTRATION (WSA)  potvrđuje da je pomorski strojar Vjekoslav Bakašun, kao član posade na brodovima trgovačke mornarici SAD-a učestvovao u ratnim operacijama na Atlantiku i Pacifiku.

 

 

Zahvalnicu Vjekoslavu Bakašunu, pomorskom strojaru, za doprinos u ratu,  potpisao je Harry Truman, predsjednik SAD-a.

Na vrhu je predsjednički pečat sa zvjezdicama koje simboliziraju savezne države.  Orao drži zastavu na kojoj je ispisan moto: E PLURIBUS UNUM (Od mnogih jedan), kao posveta američkom federalizmu.

Dokumenti i fotografija su iz arhive dr. Vjekoslava Bakašuna, sina pomorskog strojara Vjekoslava Bakašuna.

                                           

Početkom 2. svjetskog rata svi trgovački brodovi duge plovidbe brojnih predratnih jugoslavenskih brodovlasnika i brodarskih društava stavljeni su u službu savezničkih ratnih mornarica. Brodovi su isključivo bili namijenjeni za prijevoz strateški važnih sirovina i vojne opreme na pojedina ratišta u Evropi, Sjevernoj Africi i drugdje.

Kako je veći dio tonaže potpao pod upravu Američke ratne mornarice, zbog čega je bila veća potreba za pomorcima svih zvanja, trebala je organizacija koja će štititi naše pomorce.
Iz priče Joža Miloša vidljivo je da su američke vlasti različito postupale s našim pomorcima.

Da bi izbjegli neželjene i diskriminirajuće situacije oko ukrcaja na rizična putovanja preko Atlantika i drugih oceana u konvojima ili u pojedinačnim putovanjima, naši pomorci se udružuju i osnivaju Jugoslavenski klub pomoraca u New Yorku – Yugoslav Seamen’s Club New York. Klubu su pristupili brojni naši pomorci.
Prilikom osnivanja poslana je čvrsta poruka da će izvršavati svoje zadatke u potpori borbe protiv fašizma, nacizma i svih okupatora, podržati i pomoći oslobodilački pokret u Jugoslaviji. To su iskazali brojnim načinima pomoći, od početka rata do završnih operacija iskrcavanja saveznika u Normandiji. Na ovoj slici vidimo koliko je bilo volje, hrabrosti i entuzijazma da se sruši fašizam i ostvari sloboda. Među članovima Kluba bilo je tridesetak kostrenskih kapetana, zaista impozantan broj.

Kapetan Abdon Glavan odlikovan je Viktorijinim križem.
Kapetan Martin Kovačević, u samo jednom prelasku preko Atlantika, od Amerike do Evrope, od jedne do druge bandi, promijenio je šest brodova, svi su torpedirani, tek sa sedmim brodom došao je na drugu bandu.

Mnogi nisu bili te sreće i sudbina im je odredila da počivaju u okrutnom, dubokom plavetnilu.
Nažalost, propustili smo mogućnost da od većine njih prikupimo autentične priče o okrutnoj i opasnoj plovidbi, o tome kako su jeli s nogu, kako su obučeni i obuveni sa pojasevima za spašavanje na sebi spavali na nogama, u strahu da će ih pogoditi jedan, dva, pa čak i tri torpeda ispaljena iz njemačkih podmornica – zloglasnih U-boats-a.

                                                                                                         (Iz arhive Darka Paravića) 

Na poleđini slike, časnik stroja Emil Paravić iz Krasice (četvrti zdesna u zadnjem redu) je napisao: “Svečani bratski sastanak naših iseljenika u vezi pomoći našoj junačkoj braći u domovini, New York, 22. 12. 1943. godine.“

 

                                                                                                  (Iz arhive Darka Paravića)

Irving Place (Hall?), New York, na dobrotvornoj zabavi Kluba pomoraca Jugoslavije, 18. 11. 1942. Prvi zdesna je časnik stroja Emil Paravić.

 

                                                                                                                              (Iz arhive Darka Paravića)

New York, 19. 5. 1945. godine. Časnik stroja Emil Paravić drži zastavu nove Jugoslavije, do njega hrvatski violinist svjetskog glasa, Zlatko Baloković, u 2. svjetskom ratu predsjednik Vijeća američkih Hrvata, kasnije i Društva prijatelja nove Jugoslavije, jedan od organizatora pomoći partizanskom pokretu, drži govor okupljenom mnoštvu na Times Square-u. Na poleđini fotografije Emil Paravić je napisao kako je iza Balokovićeva govora pjevački zbor „Jedinstvo“, na veliko oduševljenje okupljenih, otpjevao nekoliko najnovijih partizanskih pjesama, da je na ovoj svečanosti prvi put javno u Americi razvijena zastava nove Jugoslavije sa peterokrakom zvijezdom Danicom sašivenom od krvi našeg junačkog naroda.

Paravić je na dnu fotografije dodao još nekoliko rečenica: “… ulazeći u naš plavi, po prvi puta slobodni Jadran, nakon punih šest godina odsutnosti provedenih u ovom pogubnom ratu, po svih šest (6) mora, no ne Jadrana (od 3. septembra 1939. do 6. jula 1945.). Na putu iz Charlestona, Južna Karolina, do Trsta, Rep. Jugoslavija.”

Zahvalnica koju je časnik stroja Emil Paravić, koji je plovio u trgovačkoj mornarici svoje zemlje,  primio od američkog predsjednika H. Trumana zbog njegovog doprinosa u pobjedi nad neprijateljem u 2. svjetskom ratu.

 

                                                                                                             (Iz arhive Lucije i Jakice Tancabelić)

I naši pomorci u Engleskoj imaju svoj klub i pomažu borbu za oslobođenje od fašizma.

Na slici je Klub jugoslavenskih pomoraca u Engleskoj, u drugom redu treći slijeva sjedi Roland Mamić, Korčulanin, ujak Jakice i Lucije Tancabelić.

 

(Iz arhive Lucije i Jakice Tancabelić)

Dva dokumenta koji potvrđuju da je treći strojar Roland Mamić završio 1943. godine artiljerijski tečaj Trgovačke mornarice, jedan izdan u Londonu, drugi u Halifaxu u Kanadi.

 

O OSOBAMA S KOJIMA SE VIĐAO I DRUŽIO JOŽ MILOŠ

Kapetan Toma Medanić, otac kapetana Teodora (Toša) Medanića.

 

Jož Miloš je 1943. po drugi put brodom došao u alžirsku luku Oran i saznao da je kapitan Toma tragično stradao pod kotačima jednog džipa.

 

Sljedeći ciklus slika posvećen je veselom, druželjubivom i odanom prijatelju Branimiru Soviću koji se 1942., sa dijelom posade torpediranog p/b TRIGLAV, utopio u Južnom Atlantiku. Posada se uspjela ukrcati u dva čamca za spašavanje, razdvojili su se, jedan se čamac spasio. Dosta godina kasnije, na Floridi, Jož Miloš je slučajno upoznao čovjeka koji se uspio spasiti i koji mu je ispričao tu tragičnu štoriju.

 

Fotografija iz arhiva kapetana Marija Pavešića, nisu poznati podaci o ovoj posadi koja je spašena nakon torpediranja.

                                                         Branimir Sović

 

Drugi slijeva Ante Randić, Viktor Pilepić je četvrti slijeva. Prvi i treći nepoznati. Slikano u Hobokenu, u New Jerseyu.

 

Družina se okupila za slikanje u Randićima, na kantunu vrta kapetana i profesora Mata Tijana i puta za Glavicu.

Slijeva na desno stoje: Mate (Bonasera Uršičić), Branimir Sović, Joško (Joža) Karina i Zvonko  (Čić) Pezelj. Čuče: Ante Randić, Andrija (Puba) Stipanović i Ivan Vukoša.

 

Barbaranski bend sastavljen od kapetana i strojara, slikan ispred Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Barbari na dan mesopusta 1934.

Slijeva na desno stoje: Zvonko (Čić) Pezelj, Joško (Joža) Karina, Hermenigildo (Gildo) Frančišković, Andrija (Puba) Stipanović, Jakov (Jakomo) Marunić i Branimir Sović.

Čuče: Higin (Higo) Šoić, Marijan (Banić) Pavešić, Mate (Bonasera) Uršičić i Srećko Ćepulić.

 

                                      Branimir Sović na odsluženju vojnog roka.

 

Garston kod Liverpoola, lijevo je nepoznati radiotelegrafista (markonista), desno je Branimir Sović.

 

                                                                                                                                     (Iz arhive Emila Tijana)

Teodor (Tedi) Tijan i Branimir Sović slikani u New Yorku između dva putovanja.

 

                                                                                                                                     (Iz arhive Emila Tijana)

Južnoafrička Republika, Cape Town, Branimir i Tedi u rikši koja je više služila za slikanje nego za vožnju uz tako slikovitog vozača rikše.

 

POSVEĆENO LJUBOMIRU (LJUBINKU) MILOŠU, NAJMLAĐEM BRATU JOSIPA, ANTONA I FRANA MILOŠA

Ljubomir se školovao u pučkoj školi u Kostreni Sv. Barbari i u Bakru. Pomorsku akademiju u Bakru, nautički smjer, završio je 1942. Potom obavlja sve propisane radnje, liječničke preglede, cijepljenja protiv karantenskih bolesti i drugo u svrhu dobivanja matrikule – Pomorske knjižice br. 453.

Bio je društven, zabavan i obljubljen među Barbaranima.

Bakar je 1942. pod okupacijom Italije. Kako tadašnja Lučka kapetanija nije imala pomorske knjižice na talijanskom jeziku, korištene su knjižice Kraljevine Jugoslavije, ali tako da su sve stavke na hrvatskom jeziku precrtane i rukom nadopisane nove, prevedene na talijanski jezik.

Nepoznanica je rad Ljubinka Miloša u ilegali i u partizanima, gdje, kako i kada je zarobljen i deportiran u koncentracijski logor Dachau.

Nakon rata, prema priči jednog svjedoka koji ju je ispričao Jožu Milošu, a on meni, Ljubinkova sudbina ide ovako: „Nakon što su savezničke jedinice ušle u logor Dachau i oslobodile ga, to je bilo krajem travnja 1945., dok su logoraši čekali kamione da ih odvedu, Ljubomir je rekao da mu je hladno, vratio se u logor po jaknu da se zaštiti od hladnoće. Tu mu nestaje svaki trag.“

Prema podacima Crvenog križa Ljubinko Miloš vodi se kao Čehoslovak.

Spomenica Ministarstva narodne odbrane Vlade FNRJ Ljubinku Milošu je dodijeljena posmrtno, 1950. godine.

 

Početkom Drugog svjetskog rata, Tihomil (Tiho) Linić bio je u Kraljevskoj akademiji za topništvo u Torinu i dopisivao se s Ljubinkom.

Jedna od dopisnica koju je Tiho Linić poslao Ljubinku Miloš. Pitomci Akademije morali su se služiti propisanom dopisnicom na kojoj u naslovu piše: „Naše uključivanje u rat dokazalo je da Osovina nije bila i nije jedna uzaludna riječ. Od lipnja do danas naše savezništvo s Njemačkom je istinito i sveukupno prijateljstvo.

Marširamo bok uz bok.                       Mussolini“

 

Opis naslovne strane dopisnice

Lijevo je grb Kraljevine Italije, tekst krupnim, masnim slovima: POŠTANSKA DOPISNICA ZA VOJNE SNAGE. Desno u šesterokutu piše: Izuzeto od plaćanja poštarine za Italiju i njezine kolonije.

Lijevo, okomito: Kraljevska akademija za topništvo, 4. jedinica pitomaca, 11 plotuna.

Pošiljalac:

Prezime:         Linić

Ime:                 Tihomir

Klasa:              oficir pitomac

Odjel:              Torino

Pečati službe za cenzuru, pošte otpreme iz Torina i pošte u Bakru.

Vodoravno su podaci o primatelju. Dopisnica otpremljena iz Torina 11. 11. 41. U Bakru primljena 27. 11. 41.

Na poleđini dopisnice tekst je pisao i potpisao Tiho Linić.

 

CIKLUS SLIKA IZ ŽIVOTA OBITELJI MILOŠ

Lijevo je Antun (Anton) Miloš u mornarici K&K, član posade na SMS KAISER KARL VI, drugi mornar je nepoznat. Slikano u Herceg Novom.

 

Anton Miloš, otac Frana, Antona, Josipa i Ljubomira, u civilu. Rođen je 1875., umro 1954. U dva je navrata putovao u Chicago. Prvi put krenuo 1913. i vratio se v Urinj 1918. Drugi put krenuo je 1923. i vratio se v Urinj 1929.

 

Majka Matejka sa sinovima: prvi slijeva Anton, 8 godina, slijede Josip (Jože), 6 godina, i njihov polubrat Fran, 11 godina.

 

Fran Miloš, Antonov, Josipov i Ljubinkov polubrat.

 

    Higo Šoić i Jož Miloš na odsluženju vojnog roka u Nišu 1935. godine.

 

Podurinj, u srednjem redu slijeva na desno: Branimir Sović, Anton (Toni) Miloš i Ante Randić. Na provi, prvi zdesna, Albert (Bero) Rubeša.

 

Ljubinko Miloš i Mario Randić

 

                                  Anton i Josip Miloš, slikano u Baltimoru 15. 12. 1938.

 

Slikano u Kanadi, prvi slijeva je Anton Miloš, upravitelj stroja, prvi zdesna je kapetan Marijan Zadrijevac, bio je i profesor u Pomorskoj školi u Bakru od 1924. do 1931., u sredini je visoki oficir kanadske policije (The Royal Canadian Mounted Police Officer).

 

(Iz knjige Ratni dani Higina Šoića)

Franka/Anka Žagar, u daljnjem tekstu Anka, rodom je iz Gorskog kotara. Neposredno prije početka 2. svjetskog rata otišla je u New York u posjetu rodbini, počeo je rat i ona se nije više mogla vratiti kući. Tu je upoznala Joža Miloša.

 

               Baltimore, 29. 7. 1949., Jož, supruga Anka, mali Jožić i brat Anton.

 

Urinj, ljeto 1951., slikano na prostoru do pučke šterne. Stoje: Lada Pajkurić, Anka Miloš i Marija Troha, Ankina sestra. Sjede: Matejka i Anton Miloš s unukom Jožićem.

Anka se poželjela skrasit v Urinju, ali je odustala i sa sinom Jožićem se vratila u Chicago.

 

Matejka Miloš sa sinom Antonom i kćerkama svog drugog sina, Frana, Nadom (lijevo) i Ludmilom (desno). Slikano na privratu obiteljske kuće u Urinju br. 52.

 

Slijeva na desno, prvi red: Ružica Pezelj, Duško Marunić, Jožić Miloš, sin Joža Miloša, Davor Tijan, Ivica i Antica Rodin. Drugi red, slijeva: Josip (Jož) Zvonar, Jelči Pezelj, Ante Zvonar, Zvonimir Stipanović. Slikano na privratu kuće Miloš u Urinju, ljeto 1964.

 

Podurinj, kap. Viktor (Barbić) Pajkurić na krmi i Anton Miloš na veslima.

 

Putničko-teretni brod ZAGREB Jadranske plovidbe Sušak.

Kartolina poslana sa Sušaka 9. 4. 1935. gđi. Zdenki Knafel u Split. Potpis: Ante Randić. Na tom je brodu Jož Miloš plovio kao treći strojar i cijeli život isticao da mu je taj brod bio najdraži od svih.

 

Susret dvaju susjeda, kap. Zlatka Uršičića i Joža Miloša na izložbi posvećenoj kapetanu Teodoru (Tošu) Medaniću za njegovih 90 godina života. Susret se zbio u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari 6. prosinca 2005. godine.

                      

                    JOŠ RATNIH FOTOGRAFIJA JOŽOVIH PRIJATELJA

                

Gibraltar, početak septembra 1939.

Higin Šoić, u mornarskoj majici, nekoliko članova posade i pet engleskih vojnika na brodu JURKO TOPIĆ u Gibraltaru početkom septembra 1939. godine. Brod su zaplijenile engleske pomorske vlasti jer je teret na njemu bio njemački. Posada na brodu je na strani Engleza. Nakon što se okupilo dovoljno brodova, 27. septembra počeo se formirati konvoj teretnih brodova koji će iz Gibraltara krenuti za Englesku. Bio je to prvi konvoj otkako su Englezi i Francuzi ušli u rat protiv Njemačke. JURKO TOPIĆ dobio je mjesto u trećoj koloni, skoro na začelju.

 

Sidrište (rada) ispred luke San Nicolo, Argentina; brodovi se okupljaju pred formiranje konvoja 1943. godine.

 

Kapetan Teodor (Tedi) Tijan, lijevo, na oklopljenom zapovjedničkom mostu osmatra položaj brodova u konvoju.

 

Kapetan Tedi Tijan (stoji, drugi slijeva) sa savezničkom (engleskom) topničkom posadom.

 

Kapetan Juraj (Jura) Uršičić u konvoju na Atlantiku, 10. 1. 1945. godine

 

(Iz knjige Ratni dani kap. Higina Šoića)

PROSLAVA 94. ROĐENDANA JOŽA MILOŠA

I na kraju ove duge štorije sa brojnim slikama došli smo do rastanka s Jožom i Ankom. Jožov 94. rođendan proslavljen je u društvu njemu dragih Barbarana 6. 4. 2006. Oproštaj je bio u restoranu „Vidikovac“ nad Bakrom.

Nedugo iza toga, Jož i Anka, koji su se svakog ljeta vraćali iz Chicaga, nakon što su do zadnjeg trenutka dvojili o tome da li da ostanu ili da se vrate u Ameriku, tužna su srca napustili svoju Kostrenu. Kao da su predosjećali da se više nikad neće vratiti. Pokopani su u Chicagu.

Trenutak s oproštajne večere u čast Jožu i Anki pred povratak za Chicago.

 

Za svečanim stolom: Milena Linić, Jože i Anka Miloš i kap. Tošo Medanić. Ovo je slavlje upriličila Bratovština sv. Nikole.

 

Za stolom sjede: Milena Linić, Jože i Anka Miloš, kap. Tošo Medanić, Rajka Sochor, Vera Šoić Katalinić, Marina Katalinić. Leđima okrenut kap. Ervin Šoić sa suprugom.

 

Jožu i Anki poklonjena je slika Vidice Marunić – Dobrila koja je svojim pinelom i bojama oslikala Jožovu rodnu kuću u Urinju, blizu pučke šterne.

 

Zvonimir Stipanović, u ime predsjedništva Bratovštine sv. Nikole, poklanja sliku Marijana Škode sa motivima Podurinja.

 

U ime Bratovštine sv. Nikole Veljko Tijan održao je oproštajni govor.

 

Tiho Linić, po starom dobrom običaju, imel je ča i za reć, po ku anegdotu iz mladosti provedene v Urinju.

 

Pogled na članove Bratovštine,  Tiho je imel još jednu štoriju za povedat.

 

Jož je bio duboko ganut sa sen ča smo njemu i Anke priredili, diže čašu i nazdravlja.

 

Novinarka Novog lista, Barbara Čalušić, vodi razgovor s Jožom Milošem.

 

Branka Malnar, urednica emisije Pomorska večer na Radio Rijeci, u ugodnom razgovoru s JožomMilošem zabilježila je tonom ovaj krasan događaj.

 

Zlatko Borčić u razgovoru s Jožom Milošem

Da ni bilo Zlatka Borčića, ni seh oveh slik, a i više od toga ne bi bilo!

On je autor nekoliko tisuća slika kojima je obilježio novo razdoblje djelovanja Bratovštine sv. Nikole koja je osnovana još davne 1869. godine. To novo razdoblje službeno je počelo 25. oktobra 2001. kad smo dobili registraciju i održali prvu skupštinu pod vodstvom kap. Stanoja (Stana) Tijana, prvog predsjednika u tom novom razdoblju, drugi je presjednik bio kap. Zvonimir Stipanović.

Zlatko Borčić slikom je zabilježio  sva bitna događanja vezana uz djelovanje Bratovštine. Ovom mu prilikom zahvaljujem na ovom značajnom opusu.

INTERVJU S JOŽOM MILOŠEM, STUDENI 2004.

Ovo je „prava Božja štorija“ koju mi je isprepovedal Jože Miloš, još znan ko Jože Merikan. Ćakula je obavljena 23. studenog 2004. va njegovoj rodnoj kuće v Urinju, va Kostrene Sv. Barbare, prije njegove zadnje partence va Ameriku, njegov drugi dom kraj Chicaga. Bile su mu tada 92 godine.
__________________________

Tonski zapis razgovora

Tonski zapis 1

Tonski zapis 2

Tonski zapis 3

Tonski zapis 4

Tonski zapis 5

 

Bil san na našen brodu HERCEGOVINA. Partili smo 28. febrara 1940. za Sfax. Krcali smo va Dubrovniku, va Gružu, lenjam, i šli smo za Sfax. Kad smo došli va Sfax skrcali smo karag. Tu je došal rat. Nisu nan dali van, ni karag. Rekli su nan da gremo vezat brod va Grčku. Komandant je bil File Perović, moj dobar sused, i drugi ofičjal je bil Rajko Randić. Tu smo vezali brod i kapitan File Perović šal je na kraj, i našal se svojen staren prijateljem Jozom Bijelićem, ki je bil na jednen brodu pod grčko – jugoslavensken pod panamskom zastavom. Pogovarali su se, Joso je Filu rekal: „Mene trebe prvi makiništa i drugi ofičijal.“ Ako greju doma i ako će doć na moj brod. File se vrnul na naš brod i mane govori: „Imaš jednu priliku va (?) mesto doma“. Isto vrime je Dario Suzanić bil za kadeta i njemu govori: “Ti imaš priliku da greš za drugog ufičijala“. I tako, mi smo se odlučili da gremo na toga broda.

I mi šli na brod, brod se zval PANCHITO, i mi smo partili.
Rajku san dal, rekal da pozdravi mamu, soldi da matere da i pozdravi seh doma.
I mi smo šli va Crno more, va Poti. Tamo smo krcali mineral za Baltimore. Došli smo va Baltimore i semo tamo smo napravili dve putovanja va Kanadu, Baltimore i nazada. I onda smo se skrcali, treći makiništa i ja. Treći makiništa bil je Grk i šli smo direktno va Seamen’s hotel. Tamo su me celu noć zvali ako gren navigat. Bilo je puno prilika za ukrcat se, a ja san rekal ako ima neki brod ki gre za Suez, da gren doma. Nisan volel Ameriku, ni mi se dopadalo, se je jako lipo, ali ja san otel doma poć. Nakon kratkog vrimena dojde da ima jedan brod ki gre za Suez. Brod je pod panamsku zastavu.
Brod se zval INTREPIDO i šli smo na taj brod, ja za prvog makiništu i Grk za trećeg makiništu.

I „ gira del mondo“, tamo dole šli preko Cape Towna i Durbana va Suez. Va Suezu smo bili skrcali taj karag i čekali. Kapo Grego je šal ća. Kad san tel poć ća, došal je komandant Englez i avancal me za kapa. Ali ča se dogodilo, a jebenti, dojde mene kapitan i govori: „Ti ćeš morat poć ća“. „A zač, ča se dogodilo?“ „Jugoslavija je šla va rat z Njemci.“ „Ava, majko moja!“ I govori: „Ti ćeš morat poć ća, a kamo će te zet ne znan.“ Tamo je bil još jedan brod pod panamskom zastavom i mene je došal moj prijatelj, neki Farina, „markonista“ na Jugo – Oceaniji i mene govori: „Znaš Jože, nas će sad zapret“. Popili smo ta kafa ili biru, ča je već bilo i šli smo saki na svoj brod. Jutro se ja stanem i dohaja moj kapitan i dava mi ruku: „Ti si s nami, ti si na brodu, Jugoslavija je va ratu protiv Njemci“. I ja san ostal na ten brodu. I onda smo šli va Karachi krcat nekakov materjal za Ameriku.

A ja, još jedna stvar, san ti pozabil povedat. Kad san došal va Durban, kako si mi volimo naše ljude sakuda okolo, san šal videt ako je ki naš brod i ča nisan videl, to je bil brod KOSTRENA. O vrag te neće, ja govorin, gren videt je ki naš na brodu. Šal san na brod i videl san, tu ti je bil kapo neki Kučan z Hreljina. Ofičijal je bil z Lovrana i bil je makiništa, Drago Kuzmić. Tu smo malo razgovarali, ćakulali o semu. Mi smo krcali bunker,

Kad je to  bilo?

1941. va aprilu. Onda smo z oten brodom došli va Meriku. Jedan dan bil san va hotelu i dojde jedan Grego, mlađi čovik i govori: „Tako i tako, mene je potreba čifa, tako se zove upravitelj. Čif, (?) biš šal z manum za čifa na brod ?“, a ja ni pet ni šest govorin: „Gren, a ću poć – gren.“ I šal san na brod, bili smo va Brooklynu. I jedanput dojde jedan mladić da mu tamo na vinču pušća para. Ja san šal tamo da to malo stisnem, malo, znaš. Taj mladi čovjek govori da ča ovo ovde pušća, počel je po naši govorit, ćemo ovo žicom stisnut. Pital san ki je i skud si, da ne zna, a kade živeješ, va Hobokenu, New Jersey.

„A je tamo ki naš čovik?“ „A je, je“, govori on. „A ki ? “ Vlado Jardas, on je makiništa bil, a mi smo zajedno navigali na Jadranskoj. Lipo san šal va Hoboken i ja pitan: „ Vlado, ja treban prvog makiništu, ćeš poć z manum, ako ti ni ispod časti.“ Ja san bil treti, a on drugi. „A kako ispod časti, ja gren.“ I tako je on došal.

Onda san šal van va Jugoslavenski dom videt je još ki naš. I tu san našal Marija Pavešića, Anta Randića, Branimira Sovića i ja. Šli smo mi četiri va jedan tu mađarski restoran i tamo smo slavili i tu smo se videli nas četiri.
I tu ja i Branimir zadnji put smo se videli. Branimir je šal na TRIGLAVA, a ja san šal na LEONIDAS, grčki brod, i tu smo se razdelili. Ja san šal z gregom va Rangoon. To je bil vrag i pakal. Kad smo mi došli va Rangoon, a ja, jednu stvar, a ki je bil za prvog ofičjala, Fran Paladin z Bakra. On je bil prvi ofičjal kada san došal na brod.

On mane gleda: „Čekaj malo, bogati, Jože, si to ti?“
„Ma san, Frane.“

I tako smo zajedno bili. I kad smo došli va Rangoon vezali su nas, a nakon nekoliko već dan niki već ni došal k nan, ni pilota. Mladi Grk, je bil samo 25 let star, je bil za komandanta, a Fran je bil prvi ofićjal. I dojde Fran k mane i govori:

„ Jože, parićaj makinu, mi moramo partit kamo bilo, mi moramo poć ća. Poseć ćemo cime i gremo.“

Tako da smo mi partili z Rangoona bez pilota zdolun, zdolun, to j’ dugo i hvala bogu sritni smo došli va Calcuttu. I kad smo došli va Calcuttu, Rangoon je pal! Tako znači smo pobegli. Onda va Calcutte smo skrcali karag. E, šli smo mi van, ja i Fran Paladin.

Kad je to bilo?

A to je bilo kraj četrdeset i prve. I onda smo ti mi tu videli za stolom, kade smo tu ostali, ljudi govore po naši. Ljudi govore hrvatski, naši su ljudi. Asti sveca, i šal san tamo. Pitan, VELEBIT brod je bil tamo. Na njin je bil moj prijatelj Edo Mifka, zajedno smo školu hodili. A komandant je bil Šikić z Sv. Lucije. Tu smo se razgovarali i ja pitan kad ćete partit, govori jutra jutro, a pita on nas, a kad ćete vi, jutra večer. I tako VELEBIT je partil prazan jutro, a mi večer. I kad smo mi partili, bilo je po moru, noći, čuli smo da je VELEBIT torpediran. A mi smo onda drugi dan partili prazni za Montevideo. I kad smo došli va Montevideo, inače po putu, čuli smo da je TRIGLAV potopljen, tu je bil Branimir Sović.
Tamo, kad smo prošli uz Madagaskar, dole, onde smo čuli da je SUŠAK potopljen. I tako smo došli va Montevideo.

E, sad je štorija.
Grego kapo je bil na kraju, jedan otel je zet moje mesto, da je on Grk i kako će to (brod) doć pod grčku zastavu, da će on mane zamenit. A dojde moj kapitan i govori mane: „Čuješ, a imaš kakovi dokumenti da si kapo, da moreš na brodu ustat?“ Ja govorin: „ Niman.“ Se ča san imel jednu malu, ovu legitimaciju od željeznice ča je Jadranska davala.
Na njoj je slika i onda ča ću ja? „Hodi na Konzulat“, Fran Paladin govori, „hodi na Konzulat pa neka vidim da mi oni naprave kakov dokumenat da moreš na brodu ostat, inače on te mora skrcat.“ Ja san šal na Konzulat.
E, sad je druga štorija.
Došal san na Konzulat, dobar dan, dobar dan, ženska dojde, što želite, govorin tako i tako, treba mi dokumenat.
I dojde jedan gospodin van, dobar dan, dobar dan, govori, a skud ste vi, pita, z Kostreni. „Poznate vi Abdona Glavana?“ „Za Boga miloga, to mi je sused.“ A ja govorin: „ Oprostite, kad vi mene pitate, s kud ste vi?. “ „Sa Sušaka“. „Sa Sušaka?“ „A kako se zovete?“ Vilhar, ča su imeli onaj veli lenjam, one silne štorije. On je bil tamo za konzula, i on govori: “ Majko Božja, ča vam je potreba, ćemo vam načinit.“ Ala, on je mane načinil ovaj certifikat da san ja kapo makiništa. I lipo ja san došal na brod nazada i pokazal komandantu Gregu, evo ti certifikat. I ja san po svitu s ten certifikatom hodil, brodil.

Onda smo od tamo šli va Trinidad. Va Trinidadu smo se vezali, krcali karbun i ča je bilo potreba i šli smo drugi dan naprvo za New York. Partili smo, zapad sunca, nikad neću to zaboravit jer je to bilo jedno čudo za videt. Bili smo va konvoju zvani, a petroljere su bile između znutra. Fran mi rekal: „Jože, sad san videl torpido, pasal je nan da prova, a drugen brodu po krme i udril va petroljeru.“ To ti silni oganj, jutro na šest ur se još videlo kako petroljera gori dole, tako je to bilo.

Onda smo došli va New York i bili smo va New Yorku, amo-tamo. Kad jednu večer smo malo igrali na karte i najedanput ti dojde jedno četiri lipo obučeni i govore: „Mladići, pustite karti, grete s nami pa ćete nazad doć.“ A mi, ča nismo na nekakvoj plaže, da će nas va pržun popeljat, il ča, bili smo va škuren, bilo je jedno dvajset. Oni su znali, ja san bil, Jardas je bil, jedno četiri, pet nas je bilo. Bil je, kako se ono zove z Krasice, onaj veli Paravić. I tako nas je pobralo i šli smo, kamo, na Ellis Island va zatvor. Va zatvor, pritvor.
Zatvor i sada tu smo igrali na karti si veseli ko „ćopi“ (?) osan dan nismo znali kade smo.
Onda su nas slikali. Vraga sega z nami delali, i tako, kad jedno jutro dojde Cezar Miloš i Bruje. Bruje je zastupal kapitani, ovi su zastupali Jugoslaviju, bili predstavnici tamo i predstavljali su za mornare, za kapitane i za nas pomorce i došli su otkupit nas. Da će oni otkupit nas.
Dojde Cezar k mane i govori: “Jože, ti moreš poć kamo god ćeš, ti si došal stranen brodom i ti si libero od nas. A ovi drugi moraju poć na naši brodi, nan je potreba makiništi, kapitani i drugi“. A dobro, Paravić govori da on ne gre na naši brodi, a ča ćeš, ja ne gren. A govori mu Cezar: „Gospodin Paravić, znate, vi morate poć na naši brodi, mi vas ne moremo pustit na strani brodi jer je nama potreba.“ I tu se bunil, ni otel. Ča se dogodilo, onda mene govori da ja moren poć i došal je Merikan k mane i govori na engleški, mi lipo rekal: „Ti ćeš sad poć z manum i ti greš na „Liberty“. I on me zel dole, šal san na Battery Place na Coast Guard, to su slugani od marine.
Napravili su mi jedan mali certifikat i popeljal me je po boškaine na brod i ja san šal na prvi „Liberty“ tamo.

Kako se Liberty zval?

ORANGE BEEN je bil moj prvi brod na Merikanu.Tu smo šli za Murmansk, ne falel san, tu smo šli za Oran, Alžir, i va Oranu smo se vezali. Ja kad san manovru finil šal san gore i nagnul san se na balauštru i gledan neki dole šeće pred brodom, ono je naš čovik, čekaj malo, Toma Medanić ili njegov brat Cezar. Ali ni pet ni šest ja san šal dole i kad tamo, tu san videl kapitana Tomu Medanića, Tošovoga oca. I tu smo se lipo pozdravili i pogovarali i zel san ga na brod k mane i predstavil san ga komandantu, Merikanu, kapitanu Snowu, jako fini čovik. Celo vrime, 10 do 15 dan ča smo bili va Oranu, kap. Toma je bil kod njega i kod mane. Tako lipo. Tu smo skrcali karag i šli smo nazad va Meriku.

Do mesec dan smo se opet vratili z drugen brodon va Oran. Kapitana Tomi, njega i broda ni ga nigdere. Onda san šal pu šipšandera, kade je bival, pital kade je kap. Toma, govori, zlo se dogodilo. Đip ga je strl, za boga miloga (?) I onda od tuda šli smo, partili, va jedan drugi porat, Cagliari. I va ten Cagliari još je bil jedan Liberty tamo. Govorin: „Gremo videt da ni još ki naš tamo.“ Tamo san pak našal kapitana Abdona Glavana, bil je na ten Liberty i neki Rismondo. Rismondo je bil za drugog ofičjala. I vidin sad gotovo, vidin ja Abdona i Abdon se kara s komandantom. Ča se je dogodilo, imeli su veli derić, on bum za specijalno dizat karag iz štive za teški teret, tanki. Ča se dogodilo da se taj derić svil i da ga nisu dobro ricali, valjda. A sad se karaju komandant i Abdon. Oni se još karaju, samo san čul: „Kade si ti bil kad san ja bil komandant“, to mu je rekal Abdon.
.
Ha, ha, ha (smijeh) i tako sega je toga bilo. I tu smo se videli. Onda san ja nazad šal na moj brod i partili smo va Meriku.
Onda san ostal na kraju trejset dan. I onda san opet šal na drugi Liberty. I od njega smo šli va Murmansk.

Tamo smo vjaj načinili za (?) Murmansk. Z Murmanska smo se vratili va Glasgow.
Onda z Glasgowa prazni va New York. Z New Yorka san šal doma, bil san nekoliko, 10, 15 dan na kraju doma. Ni to bilo doma, tamo san živel negder.

Kade je taj smještaj bil? Je to bilo kod familje Saršon na West Side i 58th Street N.Y. ?

(?), Ja, malo više gore.

Onda nakon neko vrime opet je bilo da smo mogli trejset dan na kraju bit, ne više.
Onda san šal na drugoga Liberty opet. Onda smo šli opet za Murmansk.

Ki Liberty?

WILLIAM PACA, ča ja znam, ča će ti, to se ne pita, drugi Liberty pa bok .
Onda smo šli va Murmansk. Opet z Murmanska pa nazada va (?). Onda smo šli ća va New York i po boškajine san šal opet na drugi brod za Belo more.
Va Belen moru smo bili i došli smo nutra va led. Ne moremo dalje, a eroplani njemski oni su nad nami i Rusi su šli gore va zrak i to rastirali. I onda je došal brodo…., ledolomac i razbil je led da smo mogli poć krcat karag, a mesto se zove, Bakarica je mesto bilo. Propele su nan bile sve svijene, a Rusi su to zravnali.

Kako su to zravnanjivali?

Baril su stavili na propelu na saku onu patu i z drvom ložili i teplili te lopate i macama, batima dricivali koliko su mogli. I onda smo partili od tamo. 24 broda smo partili od tamo. A kako je bilo grdo vrime, Majko Božja, da smo došli samo 12 brodi va Lochmaddy, dole va Škotsku i od tuda smo partili za New York.
Va New Yorku smo se skrcali, sad opet nakon kratko vrime san šal na drugi Liberty, FREDERIC REMINGTON i šli smo za Francusku i došli smo va, va kako se zove, Maršilja.Tamo smo došli i nekoliko dan smo bili.

Rat je finjival i rat je finil, RAT JE FINIL! Onda san ja i prvi ofičjal smo šli da se malo prošetamo. Znaš i tamo je bil kralj Aleksandrov spomenik i mi smo šli to malo to videt, ja i on. I ja mu povedal kako je to bil kralj i tako dalje i bile su škale za poć na glavnu cestu. Šli smo ja i on na glavnu cestu i kad smo došli gore vidim tranvaj gre. Tranvaj pun ljudi, se okolo ljudi vise. Odzada tranvaja opazin Jovića, Jović visi i zazoven: „ Ive! “, i došal je Ive i govori, ki ste vi, a Majko Božja, pa ča ne poznaš me, a ja leh poznan Branimira ale (?). A ja san Jož, Jož i Tura smo bili, san ga zval, šli smo popit jednu biru i tu smo ćakulali malo. I pital san ga kako mu je, da je dobro, da dela. „A imaš kakovu frajaricu ?“ „A imam jednu žensku, š njun živejen.“ I ja san se lipo pozdravil i vratil san se na brod. I tu smo bili još jedan, dva dana, onda smo partili nazad za New York. Ali ni to bilo za New York. Došli smo na pol Atlantika i s nami va Panamu i lipo tamo smo šli preko Panamskog kanala va Pacifik. A va Pacifiku smo lutali jedno šest – sedam meseci s ten kargom i nigder ga nismo skrcali. I onda smo se vratili nazada va Panamu lipo i va Newport News.
I tu san se skrcal i tu je rat finil, z a  m e  n a v i g a n j e  j e  f i n i l o !

Došal san doma, već san bil oženjen i mali sin mi bil devet meseci star kad san ga prvi put videl.
I to van je tako od navigacije.

Ovako sad, kad san došal va New York znal san da je nebog Branimir Sović poginul, to san znal. A kako je poginul nisan znal. A sad, ča se dogodilo?
Ja i moja žena Anka šli smo va Floridu na vacation. Tamo je bila jedna naša ženska, Marija Stojanović, ku mi poznamo, Ličanka, kuću ima, i šli smo pu nje i pu nje smo bivali. Onda govori mane Marija: „ Jože, ovdeka je jedan naš mornar, pa san rekla mu da će doć moj prijatelj z New Yorka i on je mornar, a govori kad on dojde, zovi me pa ću van doć z čovikom govorit.“

Evo čovik dolazi, dobar dan, dobar dan ki ste, s kud ste, a da je on z Zadra.

A on govori: „Ste vi navigal?“ mane pita.
„Ja, ja san makiništa“.

„A dobro“, govori. „A vi ? „Ja san bil na TRIGLAVU noštromo.“

„A čujte, tamo je bil moj sused Branimir Sović, on je bil treti makiništa.” Govori on: „Ja san došal, malo je bil na brodu, malo san ga poznal.“

„A ča se njemu dogodilo?“
„E sad ću van ja povedat štoriju. Ovako, Njemci su došli, torpido se dignul, Njemci su došli i rekli su nan da će brod torpedirat i neka gremo va čamce. I tako mi smo lipo šli va čamce. Va jedan je šal komandant, va drugi prvi oficir i tako smo bili vezani jedan za drugoga. Komandant je bil va prven lajbotu, a prvi va drugen i nakon dva – tri dana prvi ofičijal govori: „Pustite cimu, naša barka bolje gre i mi gremo naprvo.“ I tu smo se razdelili. Lutali smo 19 dan, kad najedanput opazili smo brod, tu smo se počeli već plakat i se skupa videli da ćemo se spasit. Brod nas je videl i došal je brod do nas i digli nas gore. To je bil Španjol!
Gori, kad smo mi došli na brod mi nismo niki više mogli govorit, samo plakali smo si od veselja kad su nan došli. Tako van se to dogodilo. Onputa je naš komandant pital komandanta od broda, imamo mi još jedan lajbot negdere, ali kade ne znamo. I govori celi dan je ta brod điral okolo da vidi da najde taj drugi lajbot. Al ga nisu našli i tako van je to bilo. Mi smo se z ovoga spasili, a oni su nestali tako!“

San ti neč povedal, ča ni to bilo važno?

Vrlo važno! Krasno! Hvala !

Druga štorija

Zvali su me da idem va Boston na Liberty brod, za prvoga, i ja san šal va Boston z New Yorka, san šal va Boston.
I čekamo čifa (kapa), ni ga. Onda su mane avancali za čifa. I partili smo za New York ćapat konvoj i tamo da će doć prvi makiništa na brod. Kad smo došli va New York, ankorali, sad dolazi čovik na brod. Ja gledan ki dolazi, jedan visoki čovik dolazi, a to je gospodin Bakašun. „Bakašun, e to ste vi šjor Bakašun.“ „ San, san, Jože, neka ti ne bude žal, ti si mlad, mene drago te videt da si ti avancal za čifa.“

I bili smo zajedno tu na brodu.
Lipo smo se slagali i ćakulali o Kostreni. I tu smo bili zajedno jedno 35 dan. Hodili smo za Cardiff i nazada. I kad smo došli nazada tu smo se skrcali. On je šal ća, ja san šal na svoj put. I to je tako bilo da smo ja i on tu bili.

Ki je još od našeh bil na ten brodu?

Samo nas dva smo bili, ja i Bakašun, (on) je bil stari kapo od Lloyda, pa san mu rekal: „ Majko Božja, šjor Bakašun, kako se osjećate?“

„ Bolje da si ti nego neki drugi, mi drago da si avancal.“ I tako tu smo postali veli prijatelji i sad njegov sin često dojde tu s manum i razgovaramo malo. Smo prijatelji.

 

                                                                            BESEDE

(Ponekad je pravo umijeće razumjeti govor onoga koji od četrdesetih godina živi u SAD-u.)

balauštra                                           cijevna ograda na palubi

boškajina                                           pilotska jakobljica

bum                                                   teška samarica, brodska dizalica za teške terete

de prova (tal. da prova)                  po pramcu

derić (engl. derrick)                         brodska samarica, dizalica

dricat, dricivali                                ravnati, ravnali, izravnavali

điral                                                  kružio

falit, falel                                         pogriješiti, pogriješio

Grego                                              Grk, grčki brod

gremo                                             idemo, krećemo

kapo                                                upravitelj stroja

karbun                                            ugljen

k nan                                               k nama

lenjam (tal. legnamo)                    drvo, drvena građa

karag (engl. cargo)                        teret

karali (kara se)                               svađali se, svađa se

lajbot (engl. lifeboat)                    čamac za spašavanje

libero                                              slobodan

makinista, makiništa                   brodski strojar

markonista, markoni                   radiotelegrafista

nazada                                           natrag

najde                                             naći, naći se

nigder                                            nigdje

noštromo (tal. nostromo)           vođa palube, podoficir, nadzornik posade

oganj                                             vatra

oficijal, ofičjal, ofićjal                  časnik, oficir

partil                                             isplovio, otputovao

parićaj, parićat                           pripremi, pripremiti

pasal je nan de prova                prošao nam je po pramcu

pata (propele)                             krilo vijka (krak)

petroljera                                     tanker

pržun                                            zatvor

pušća                                            propušta, curi

ricati                                             učvrstiti, čvrsto povezati

skud si                                          odakle si

svil se                                           savio se

slugani                                         sluge (US Coast Guard)

šal                                                 išao je

šipšander                                    brodski snabjevač

Španjol                                         španjolski brod, Španjolac

štiva (tal. stiva)                            brodsko skladište

vijaj, vjaj (engl. voyage)              putovanje

vinć (engl. winch)                       brodsko vitlo za teret

treti                                              treći časnik palube ili stroja

torpido                                      torpedo

tanki                                            tenkovi

          

Kuća u Urinju u kojoj se rodio i povremeno živio Jož Miloš. Slikano u februaru 2021. godine.

Detalj s portuna rodne kuće Joža Miloša u Urinju, inicijali AM i godina 1929.  Anton Miloš bio je njegov otac, u dva je navrata boravio u SAD-u.

Pogled s pučke šterne u Urinju

 

Tekst, razgovor, transkript razgovora: Zvonimir Stipanović.

Februar, 2021.

 

AGENCIJA PAJKURIĆ

Razgovor s Janjom Pajkurić Jelen, potomkom brodovlasničke obitelji Pajkurić

U prvoj knjizi zapisnika Bratovštine sv. Nikole iz Kostrene Svete Barbare, iz 1869., to je godina službenog osnutka Bratovštine,  u kojoj su se do 1887. zapisivale sjednice, izvješća o aktivnoj i pasivnoj blagajni, te se vodila evidencija o plaćanju  članarine, medju 153 zapisana člana  nalaze se i imena Andra Pajkurića i njegove supruge Blandine Pajkurić.

Ovo je bio povod za razgovor  s gopođom Janjom Pajkurić Jelen, potomkom te poznate brodovlasničke obitelji.

Irvin Lukežić je u jednom broju Sušačke revije napisao opširan članak o Vašoj obitelji. Ustupio nam ga je i za našu stranicu. Vaš pranono Andre Pajkurić bio je kapetan i posjednik, cijenjeni riječki brodovlasnik kostrenskih korijena.

Da. Moj pranono, zvan Bobelin, rođen je u Kostreni Sv. Luciji 1824., ali se već u ranim godinama  sa roditeljima nastanio u Rijeci. I otac mu je bio marittimo. Bio je tzv. narodnjak i član Narodne Čitaonice Riečke, nakon njegove smrti i njegova supruga Blandina bila je članica Čitaonice. Ona je rodom iz barbaranske obitelji Jakovčić. Posjedovao je nekoliko jedrenjaka, barkove Blandinu P. i Antoniettu, brik Elenu G., sa kapetanom Tomom Stipanovićem iz Kostrene Sv. Lucije bark Grad Senj kojemu je kasnije promijenio ime u Andre. Umro je u Rijeci 1893. godine.

Andre Pajkurić imao je tri kćerke, Elenu, Blandinu (Dinku) i Olgu, te dva sina, Higina  i Eduarda, Vašeg nonića. Higin se rodio u Rijeci 1868.

Da.  Završio je nautiku u Rijeci, poručnički ispit položio je 1885., a kapetanski 1888. Do 1890. bio je zapovjednik obiteljskog barka Blandina P. Nakon toga odlazi u Pensacolu i osniva vlastitu pomorsku agenciju. 1892. odlazi u Rotterdam. Od 1893. do 1897. bio je inspektor Bugarskog  parobrodarskog društva (Blgarsko Trgovsko Parahodno Družestvo). U to vrijeme Društvo je naručilo i kupilo u jednom brodogradilištu u gradu Newcastle-upon-Tyne dva broda, Blgariu i Borisa. Od 1897.  do 1903. bio je zapovjednik rumunjskog putničkog broda Principesa Maria koji je održavao redovitu prugu iz Constanţe za Carigrad. Brod je bio vlasnštvo rumunjskog parobrodarskog društva Serviciul Maritim Roman. Godine 1903. vratio se u Varnu gdje je postao direktor Bugarskog parobrodarskog društva i na toj je dužnosti ostao do 1908. Iste je godine u Varni osnovao i vlastitu pomorsku agenciju pod nazivom H. Pajkurić – Shipping Agency koju je vodio, uz prekid za vrijeme Prvog svjetskog rata,  kada emigrira u Rusiju, do 1941. Još je 1927. osnovao i svoju agenciju u Istanbulu.

Bio je počasni nizozemski konzul u Varni. Kada je 1912. osiguravajuće društvo Rossia osnovalo u Sofiji generalnu agenciju za  Bugarsku, vodio je i tu agenciju.

Agencija u Varni postojala je do 1948. kada su privatne agencije u Bugarskoj  nacionalizirane. Nešto kasnije prestaje  s radom i agencija u Istanbulu. Umro je u Varni 1949. godine. Tamo je i pokopan.

Zašto je Higin Pajkurić odabrao baš Varnu?

Bio je već tada poznat u pomorskim krugovima u Engleskoj i u Odessi, dok je boravio u Rotterdamu kao nautički inspektor neki su mu Bugari predložili da dođe u Varnu i svojim znanjem i iskustvom pomogne u novoosnovanom parobrodarskom društvu, trebali su im brodovi i posada.

Veselio se odlasku u Bugarsku, bio je slavenofil, narodnjak, nije volio “germanštinu“, bio je prijatelj Frana Supila, privržen svom jeziku i svom podrijetlu, bio je i proganjan zbog toga. Za bugarske parobrode uzimao je posadu iz naših krajeva.

Tamo je zaista bilo dosta pomoraca iz naših krajeva. Varna je bila vrlo prometna luka, prema podacima dr. Radojice Barbarića 1878. je u Varnu doplovilo 630 brodova, među njima 130 austrougarskih, većinom su to bili brodovi Austrijskog Lloyda. Filolog, književnik i putopisac, Adolfo Veber Tkalčević, Bakranin, 1885. ukrcava se u Varni na Lloydov parobrod Fortunu koji plovi za Carigrad i spominje neimenovanog kapetana i mornara  Dalmatince. Na drugom mjestu u svom putopisu Put u Carigrad kaže da su na crnomorskim parobrodovima mornari Dalmatinci, a kapetani vješti i obzirni Primorci. Barbalić piše o značajnoj ulozi koju su naši kapetani i drugo niže osoblje odigrali u bugarskoj trgovačkoj mornarici  od kraja 19. st. do 1908. Među njima je bilo mnogo Kostrenjana. Jeste li Vi ili članovi Vaše obitelji ikad posjetili Varnu?

Barba Kiril je posjetio grob svojih roditelja.

A vaš nono Eduard Pajkurić?

Moj se nono Eduard rodio u listopadu 1868., te se iste godine, ali u siječnju, rodio i njegov brat Higin. Završio je nautiku  u Rijeci. Prema sačuvanim dokumentima  poručnički je ispit položio 1886.,  kapetanski 1889. Plovio je kao mladić od palube na barku Grad Senj od 30. travnja  do 18. listopada 1881. Zatim je u istom svojstvu plovio i na obiteljskom barku Blandina P., od 21. studenog 1881. do 24. rujna 1883. Nakon toga, od 18. prosinca 1886. do 16. rujna 1887. plovi kao poručnik na barku Industre. Ponovno se ukrcao na bark  Blandinu P. gdje je od 15. listopada 1887. do 15. veljače 1889. poručnik, a od drugog siječnja 1891. do 7. studenog 1893. zapovjednik. Od 28. svibnja 1894. do 28. svibnja 1897. zapovijedao je bugarskim brodom Boris koji je bio u vlasništvu Bugarskog parobrodarskog društva.

Od 15. lipnja 1897. do 20. studenog 1903. plovio je kao zapovjednik na rumunjskom parobrodu Constanţa u vlasništvu rumunjskog parobrodarskog društva Serviciul  Maritim Roman. Za vrijeme Prvog svjetskog rata boravio je u Rotterdamu. Od 1922. do 1936. bio je direktor Prekomorske plovidbe Sušak. Umro je na Sušaku 1940. godine.

Bio je 10 godina počasni vicekonzul Rusije u Rijeci i 6 godina potkonzul Argentine na Sušaku.

Kako ste slučajno, nakon mnogo godina, saznali za kuću  Vašeg pranonića u  današnjoj Zajčevoj ulici, nekadašnjem Trgu Űrmeny?

Nakon posla, često sam čekala gradski autobus na stanici ispred Kazališta Ivana pl. Zajca. Na drugoj strani ulice često sam na jednoj starijoj  zgradi, na velikim ulaznim vratima, promatrala inicijale A P i između njih  ankoru. Godinama poslije pročitala sam u jednom članku da je to bila kuća mog pranona Andra Pajkurića.

Vi čuvate i zanimljivo pismo jednog bugarskog kapetana iz Varne upućeno sinu Higina Pajkurića, Kirilu Pajkuriću.

Barba Kiril primio je to pismo 1976. godine, preveo ga je sa bugarskog jezika. Kapetanova priča počinje pedeset godina ranije, kada je on, petnaestogodišnjak, zaljubljenik u more i brodove, obilazio luku i pomorske agencije u Varni. Dolazio je i u Agenciju H. Pajkurić i i tako upoznao, kako on kaže, ljubeznog gospodina Higina Pajkurića. Na zidu agencije visjela je slika jednog jedrenjaka, gospodin Pajkurić mu je rekao da je to jedrenjak njegova oca, da se zvao Blandina P, po njegovoj majci, da je i on plovio na njemu između Evrope i Amerike, da su, kad bi prošli Gibraltar i uplovili u Sredozemno more, računali  da su već kod kuće.

Taj se kapetan iz Varne oko 1970. uselio u novi stan i u jednoj je sobi na tavanu uredio svoj privatni pomorski muzej. Nekoliko godina kasnije jedan mu je mornar rekao da je u podrumu svoje kuće vidio jednu poderanu pomorsku sliku. Kapetan je odmah otišao tamo, došao je u zadnji tren. Mornareva je supruga  sjekirom cijepala trešćice za potpaljivanje. Ona je slika bila naslonjena na panj i čekala red da bude rascijepana. Na signalnoj je zastavici pročitao ime: Blandina P. Slika koju je viđao u Agenciji Pajkurić.

Dao je toj ženi nešto novaca, uzeo sliku, platno je bilo rasparano, jedra pocijepana. Njegova je supruga sašila nova jedra. Naime, platnena jedra bila su pričvršćena za sliku. Bugarski kapetan pita da li da slika ostane kod njega pa da ju on ustupi pomorskom muzeju u Varni ili da ju vrati obitelji Pajkurić da ju ona ustupi pomorskom muzeju u Rijeci, kao eksponat o razvitku jugoslavenskog brodarstva.

I što je bilo s tom slikom?

Barba Kiril je rekao neka slika ostane kod njega u Varni.

Robert College u Istanbulu osnovan 1863., prva je srednja škola osnovana izvan Sjedinjenih Američkih Država, djeluje još i danas, možda je njen najpoznatiji učenik književni nobelovac Orhan Pamuk. Pohađao ju je i  Kiril Pajkurić.

Da. On je rođen 1907. godine u Varni, tamo je završio osnovnu školu, zatim je u Istanbulu završio Robert College, u Neuchatelu u Švicarskoj pravo. Umro je 1991. u Rijeci.

Kiril Pajkurić, poliglot, kozmopolit, pravnik, sin kapetana Borisa Pajkurića, dobio je ime po brodu koji je Bugarsko parobrodarsko društvo bilo upravo kupilo. Kao dječak svjedočio je sudbonosnim događajima na Balkanu i Rusiji u prvoj polovici dvadesetog vijeka. Propadale su kraljevine i carstva, plamtjele revolucije, dolazili novi režimi. Njegova su sjećanja mogla biti potka za veliki balkanski, ali i evropski roman 20. stoljeća.

Upravo tako. Za Prvog i Drugog balkanskog rata, 1912. i 1913. Higin Pajkurić je poslao dio obitelji u Zagreb, dio u Krapinu. Kiril tako završava prvi razred u Krapini. Ponovno su se svi našli u Sofiji. Kako se Bugarska pridružila Centralnim silama, tadašnji ministar predsjednik bugarske vlade, koji je cijenio Higinove zasluge u stvaranju bugarske trgovačke flote, savjetuje mu da s obitelji ode u Bukurešt  jer je austrougarska ambasada tražila da ga uhapse, budući da je bio poznat kao slavenofil. Tako je  počeo njihov težak izbjeglički život. Kad Nijemci počinju bombardirati Bukurešt, obitelj odlazi posljednjim vlakom prema sjeveru Rumunjske i dolaze  u Odessu.  U Odessi, zbog zakašnjele operacije, u bolnici mu umire stariji brat Andre. Smrt i besparica. Po gradu su 1917. izvješene crvene zastave, revolucija, natrag se ne može, samo naprijed. Nijemci su pred Odessom, bježi se prema Rostovu sa zarobljenicima austrougarske vojske, Srbima, Hrvatima, Crnogorcima. U gradu se 1918. bore crveni i bijeli. Odlaze u Vladivostok, Kiril pamti broj vagona: 888. Putovanje kroz cijelu Rusiju traje 45 dana. U ljeto 1920. saveznici su poslali brodove da izbjeglice vrate u Evropu. Nakon dva mjeseca dolazak u Rijeku, Kiril pohađa neko vrijeme realku u Bakru, onda povratak u Varnu. 1921. upisao se u Robert  College, maturirao je 1929.

Da ne pričam dalje. Nakon drugog rata, 1947. , bio je bezrazložno uhapšen i predan jugoslavenskim vlastima, imovina je nacionalizirana, agencija u Varni nacionalizirana, roditelji umrli u Varni.

Parobrod Boris, Vaš otac Boris, sin kapetana Eduarda Pajkurića, dva Borisa. Vaš otac je bio strastveni planinar i fotograf.

Da, moj se otac rodio1904., umro je 1970. Bavio se  fotografijom od rane mladosti. U ono vrijeme nisam baš bila zainteresirana za obiteljsku prošlost, da je tata poživio znala bih puno više o svemu.

U nadahnutom tekstu o Vašem ocu prilikom retrospektive njegovih radova u Fotoklubu Rijeka 2015. Borislav Božić naglašava da su njegovi najvažniji motivi planine i more, da su njegove fotografije odraz tišine, ljepote i samoće.

 

NEKOLIKO FOTOGRAFIJA BORISA PAJKURIĆA

Tri generacije

               (U pozadini se vide Vela vrata, prolaz između otoka Cresa i istočne obale Istre.)

 

Dogovor

                                                     (Slikano kraj tunere u Bakru.)

 

Julijske alpe

 

Zimski zagrljaj

                                                 (U Mrtvom kanalu jednog snježnog dana.)

 

Mala pletilja

                                (Janja Pajkurić Jelen oko 1953. godine.)

 

IZ OBITELJSKE ARHIVE  JANJE PAJKURIĆ JELEN

Kapetan i brodovlasnik Andre Pajkurić (1824. – 1868.) i njegova supruga Blandina (1842. – 1924.), majka joj je Jelena Randić, otac Mate Jakovčić.

 

Kiril, Andre, Olga i Blandina Pajkurić, slikano u Varni.

 

Djevojčica iz obitelji Pajkurić.

 

Kiril Pajkuić (19o7. – 1991.), slikano u Varni.

 

Zgrada  u Ulici Ivana Zajca koja je nekad pripadala obitelji Andra Pajkurića. Na gornjem dijelu vrata vide se inicijali A i P te pomorski simboli.

 

Grobnica obitelji Andra Pajkurića na Kozali. 

 

Model  barka Andre, to je bivši Grad Senj, nalazi se u Gradskom muzeju u Bakru koji je već desetljećima zatvoren.

 

     

Bark Blandina P izgrađen je 1873., nosivost 791 tona, vlasnik joj bio Andre Pajkurić Matin, bark je dobio ime po njegovoj supruzi. Između ostalih, zapovjednici na barku bili su i njegovi sinovi Eduard i Higin. Napušten je 1904. na zapadnoj obali Haitija.

 

Na slici piše: Bark Grad Senj, Capt. S S Schnautz, vjerojatno je 1871. godina.

Grad Senj izgrađen je 1871. u Senju, većinski suvlasnik je Mate Pajkurić Bobelin.,1883. preimenovan je u Andre. 1887., na putu iz Genove u Philadelphiju u nevremenu  potonuo. Posadu je spasio rusko-finski loger Lanatin koji je plovio prema Buenos Airesu i nakon više od dva mjeseca ju iskrcao u Pernambucu. Kapetan  Lanatina, R. Bargloff, odlikovan je austrijskim Zlatnim križem. Kapetan Ireneo Schnautz iz Bakra prvi je zapovjednik Grada Senja.

 

Braća Higin (1868.  – 1949.) i Eduard Pajkurić (1868.  – 1940.), sinovi Andra i Blandine Pajkurić, rođeni su iste godine, Higin u prvom, Eduard u desetom mjesecu.

 

Bugarski knez Ferdinand dodijelio je 1895. Eduardu  Pajkuriću, kapetanu parobroda Boris Orden sv. Aleksandra

 

Brevet  kapetana duge plovidbe Pomorske ugarske uprave izdan 1889. u Rijeci kapetanu Eduardu Pajkuriću.

 

Carsko ratno ministarstvo, mornarička sekcija, imenovala je Eduarda Pajkurića 1. siječnja1891. godine pomorskim kadetom druge klase u pričuvi.

 

Certifikat o istupu

U ime Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva potvrđuje se da je pomorski kadet Eduard Pajkurić iz Fiume, rođen u Mađarskoj, star 32 godine, neoženjen, tijekom 13 godina u pričuvi služio u k. u. k. Ratnoj mornarici i na svoj zahtjev dobio dopuštenje istupiti. Sudjelovao je u ratnim “kampanjama  i posjeduje  “jubilarnu” Medalju sjećanja. Nije mu dopušteno nošenje uniforme ni korištenje naslova k. u. k. Seecadet (carski i kraljevski pomorski kadet). Obaveza služenja pričuvne domobranske postrojbe (Landsturm) završava se 1. siječnja 1911.

U Beču, 28. prosinca 1900.

 

 

Pismo direktora Bugarskog parobrodarskog društva upućeno 1897. komandantu Eduardu Pajkuriću .

 

         Pismo koje je direkcija Bugarskog trgovačkog parobrodarskog društva uputila kapetanu i zapovjedniku parobroda Boris Eduardu Pajkuriću, s francuskog preveo Kiril Pajkurić.

 

Pismo Bugarskog parobrodarskog društva kapetanu i zapovjedniku parobroda Boris

 

Pomorska knjižica Eduarda Pajkurića iz 1881.

Iz pomorske knjižice Eduarda Pajkurića, 1881. ukrcao se u Genovi kao mladić palube na bark Grad Senj, iskrcao se u Trstu iste godine.

 

Iz pomorske knjižice Eduarda Pajkurića, 1887. je poručnik na Blandini P, 1891. je zapovjednik na

istom barku.

 

 

 

 

 Kiril Pajkurić (1907. – 1991.) u mlađim danima i kao službenik u Jadroagentu. Kozmopolit i poliglot, završio znameniti Robert College u Istanbulu koji su 1863. osnovali misionar Cyrus Hamlin i filantrop Christopher Robert. 

          Boris, Leo i Branka sa majkom Milevom Pajkurić rođenom Polić.

Ova isprava (“Valja za prekoračenje pograničnih međa šireg ratnog područja”) iz 1916. godine pisana je hrvatskim i njemačkim jezikom i njome se dječaku Borisu Pajkuriću omogućava povratak kući.

Dokument iz 1917., na lijevoj je strani pečat Kraljevske kotarske oblasti na Sušaku, pečat na desnoj strani je pečat Kraljevske hrvatsko-slavonske-dalmatinske zemaljske vlade,  središnjeg izvršnog tijela u Hrvatskoj i Slavoniji od 1869. do 1918. Dječak Boris koji također putuje s majkom i bratom i sestrom, nije naveden u opisu fotografije.

Branka, Leo i Boris Pajkurić, djeca kapetana Eduarda Pajkurića i Mileve rođ. Polić

 

Isprava (pasoš) iz 1919,, kojom se petnaestogodišnjem  Borisu Pajkuriću dozvoljava putovanje iz Sušaka preko Rijeke do Voloskog, Opatije i Lovrana, i natrag, svrha  je “oporavak”. Na desnoj je strani dozvola za putovanje od Sušaka preko Rijeke do Karlovca i natrag, svrha “liječenje”. Dokument je na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Kapetan Eduard Pajkurić

 

Kapetan Higin Pajkurić

Bugarski kapetan koji je  spasio sliku barka Blandine P koja se nalazila u Agenciji Pajkurić u Varni do 1948. kada je agencija nacionalizirana. 

Kiril Pajkurić na grobu svojih roditelja u Varni, njegov otac Higin umro je 1949., na grobu je upisana pogrešna godina njegove smrti. Nadgrobni tekst je napisan latinicom i hrvatskim jezikom.

 

                                              Teretnica iz 1908. godine                                           

Završimo ovaj razgovor  i ovo listanje obiteljskih fotoalbuma stihovima G. G. Byrona koje je  Kiril Pajkurić zapisao i preveo:

                          GONE,

                          GLIMMERING THROUGH THE DREAM OF THINGS THAT WERE.

                          (Nestali, kao bljesak kroz san o stvarima prošlim.)

 

Vera Šoić Katalinić, na Barbarinu 2020.

 

 

NOVE DOMANDE PER GIACOMO SCOTTI / DEVET PITANJA ZA GIACOMA SCOTTIJA

(POVODOM  NJEGOVE NAJNOVIJE KNJIGE  MITI E STORIE DELL’ ADRIATICO)

Napisali ste oko dvjesto knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, zato će i naš razgovor biti dvojezičan / dvoobalan. Jadranski. Brojna djela prevedena su Vam na mnoge jezike. Vi ste pjesnik, romanopisac, pripovjedač, novinar, esejist, povjesničar, prevoditelj, kritičar. Nastavi čitati

Irvin Lukežić: Obitelj Pajkurić

Tijekom devetnaestoga stoljeća u Rijeci se pojavljuju dva ogranka kostrenske obitelji Pajkurić čiji članovi imaju istaknutu ulogu među domaćim pomorcima i brodovlasnicima. Primjerni po svojoj radišnosti i raznorodnim pomorskim inicijativama, svi oni redom bijahu veliki narodnjaci i hrvatski domoljubi. U teškim vremenima sveprisutnoga odnarođivanja, kada se pretežni dio građanstva poistovjećivao sa talijanskom kulturom, ubrajali su se u onaj krug riječkih Hrvata koji ostaju privrženi svome jeziku, kulturi i podrijetlu. Svoju su pripadnost i dosljedno opredjeljenje dokazali brojnim svojim članstvom i aktivnošću u Narodnoj Čitaonici Riečkoj, koja u to vrijeme predstavlja najvažniju kulturnu ustanovu riječkih Hrvata. Nastavi čitati

Dr. Andrija Rački o Kostreni Sv. Barbari

Dr. Andrija Rački (Fužine, 1870. – Rijeka, 1957.), teolog i povjesničar. Piše o prošlosti Rijeke, Sušaka, Trsata i okolnih mjesta. Župnik  franjevačkog samostana na Trsatu od 1902. godine, 1918. postao član Narodnoga vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak. Svoje povijesne studije objavljuje u Primorskim novinama i Našoj slozi. Često dolazi u sukob s crkvenom hijerarhijom zbog svojih liberalnih stavova. Nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od utemeljitelja Staleškoga društva katoličkih svećenika u Hrvatskoj. Nastavi čitati

Viktor Car Emin: Vječiti brodolomac

Viktor Car Emin (1870. – 1963.), književnik i publicist, ovu je pripovijetku najprije objavio pod naslovom Na uzburkanom moru u tršćanskim novinama Naša sloga 1894., kasnije ju je preradio. Pripovijetka opisuje brodolom barka Unione, njegovi su vlasnici bili Gašpar Randić iz Kostrene Sv. Barbare i Ivan Minak iz Opriča. Knjigu  njegovih pripovijedaka Oj more duboko pripremio je za tisak Radojica F. Barbalić, a tiskalo ju je izdavačko poduzeće „Pomorstvo“- Rijeka pedesetih godina 20. stoljeća. Nastavi čitati

Ljepote i nadahnuća – Kostrena u hrvatskoj književnosti

Daniel Kokić (1940. – 2008.), vrstan je pisac  humorističnih tekstova, autor romana Dnevnik maloga Jurića i Frane Pitur iliti život shvaćen kao komedija, posljednja knjiga, Humor naš primorski, izašla mu je posthumno. Kako je sam govorio, humor je ono što ga je nosilo cijeloga života, stvarao je šale i pošalice, humoreske i aforizme kako bi uljepšao i razvedrio ovaj tužni svijet. Nastavi čitati