Arhiva kategorije: Povijest Bratovštine

PRILOZI POVIJESTI OBITELJI RANDIĆ I STIPANOVIĆ

ANDRE AVELINUM RANDIĆ (MATOV)

Kapetan Andre Randić, rođen 1836., kao zapovjednik barka “Mimi” slikan u Baltimoreu u ožujku 1881.

Preci Andra Randića najstarija su kostrenska pomorska obitelj. Njegov predak Antun Randić plovio je najmanje dvanaest godina na brodovima kneza Stjepana III. Frankopana prije godine 1579.

Jedna isprava iz 1661. također svjedoči o pomorskom usmjerenju obitelji Randić. Iako je tu ispravu pisao Mate Malešić grofu Zrinskom, ona je nađena u pismohrani obitelji Randić, pa se pretpostavlja da su bili iz istoga obiteljskoga kruga. U toj ispravi Mate Malešić upućuje molbu grofu Nikoli Zrinskome u kojoj, kao pomorac na njegovim brodovima, traži povećanje plaće. Mate Malešić u molbi spominje brodove na kojima je plovio: filiuge, tartane i pulake. Isprava je bila vraćena podnositelju molbe s odbijenicom njegovog zahtjeva uz vlastoručni potpis grofa Nikole Zrinskoga.

Andre Avelinum Randić (Matov) rođen je 10. veljače 1836. Otac je Anđelike Randić, udane Stipanović. Dana 21. rujna 1858. izdana je u Bakru potvrda da je Andre Randić ponovio semestralni tečaj iz nautike koji je bio završio još 1852. Uvjerenje o završenom tečaju izdao je ovlašteni instruktor prema pravilima Nautičke škole. Potpisan je: Paolo Viviani, istruttore.  Dana 23. kolovoza 1862. u Trstu je izdana svjedodžba koja potvrđuje da je Andrea Randich osposobljen za časnika u Trgovačkoj mornarici Austrije – Tenente nella Marina Mercantile Austriaca. U Bakru je 8. siječnja 1862. Andre završio naukovanje za  pomorskog pisara (škrivana).  Svjedodžbu je potpisao D. Medanić. Dana 5. rujna 1864. napravljen je kod  Lučke kapetanije u Trstu – Capitano di Porto e Sanita Marittima – Trieste 5 Settembre 1864. – izvadak upisa plovidbe sa sljedećim plovidbenim stažom: na briku »Riforma« austrijske zastave, pod zapovjedništvom kapetana Ivana Medanića, Andre Randić ukrcao se u svojstvu časnika (škrivana) 14. siječnja 1863., a iskrcao se 17. kolovoza 1864. 

 Prema izvatku iz knjige upisa plovidbe kod Lučke kapetanije u Rijeci Andre Randić ukrcao se u Rijeci 16. kolovoza 1866. na brik »Fanny« kao časnik (škrivan), a iskrcao u Istanbulu (Cospoli) 3. studenog 1866. Brod je bio u službi duge plovidbe, pod zapovjedništvom kapetana Grissa (?) Randića.

Randić se prema istom riječkome ispisu ukrcao 21. studenog 1866. na brik »Francika M« kao časnik, a iskrcao se 2. siječnja 1867. Kapetan broda bio je Anton Štiglić. Nadalje se Randić 5. siječnja 1867. u Istanbulu (Constantinopoli) ukrcao kao časnik na brik »Cobden«, a iskrcao se u Veneciji 23. ožujka 1867. Prema navedenome riječkom ispisu Randić se 3. srpnja 1874. u Trstu kao časnik ponovo ukrcao na brik »Fanny». Zanimljiv je podatak upisan u brodski dnevnik: Scaduto in mare il 4 dicembre 1874 ( pao u more 4. prosinca 1874.), ali je spašen. Iskrcao se u Istanbulu 13. veljače 1875. dana 25. travnja 1876. izdano je ovlaštenje (brevet) na ime Randich Andrea, figlio di Matteo a Capitano di Lungo Corso od strane Regio Governo Marittimo – Governatore di Fiume e nel litorale ungaro – croato. Svjedodžbu je potpisao Il Presidente del Regio Governo Marittimo – Szeipeiry.

Dana 9. veljače 1901. izdan je Brevetto di Capitano Marittimo mercantile – Presidente del Regio Governo Marittimo ungherese a Buccari (Ovlaštenje za obnašanje posla kapetana trgovačke mornarice).

 Brodovi u suvlasništvu kapetana Andra Randića

  Bark »GRAD KARLOVAC«, ulje na platnu, N. Žunić 1976.   

Pozivni znak HKJF, kasnije JGVR. Bark je bio dužine 43,60, širine 8,33 i visine 5,78 metara; po prvom mjerenju imao je 674 tona, a po novom, dvije godine kasnije, 1871., imao je 538 registarskih tona. Posadu je sačinjavalo 12 mornara. Brod je izgrađen u Kraljevici i upisan u registar brodova 31. siječnja 1869. godine, u godini otvaranja Sueskog kanala.

Takvi su brodovi gazili oko 12 stopa u sovrnji (balastu) i oko 18 stopa pod teretom, brzina im je u najboljim okolnostima malokad prelazila deset čvorova.

Glavni pokretač izgradnje brodova u kraljevičkom brodogradilištu  bio je bogati trgovac Vjenceslav Turković iz Karlovca te brod dobiva ime po tom gradu. Turković surađuje s kraljevičkim privrednicima, a oni su u pomorskoj privredi povezani s najbližom im Kostrenom. S deset karata suvlasnica broda bila je Adela Šoić – Giusti, a poslije uz Matu Polića i druge, s 4 karata sudjeluje u vlasništvu Andrija Randić ( Matin). Od 1893. Randić ima dva karata više, a u to vrijeme četiri godine zapovjednik broda je Andrijin sin Dragimir koji je, zbog strastvenog raspravljanja o tadašnjoj poznatoj francuskoj aferi Dreyfus, dobio nadimak Dreyfus.

Andre Randić zapovijeda brodom nekoliko puta između 1877. i 1885., a potom zapovijedaju: Ivan Šoić Ivanov, Paškval Stipanović (Tomin) pa Franjo Pajkurić, a možda i njegov sin Ignacije, te u posljednjoj godini Josip Franelić.

Brod je plovio na različitim rutama: iz Leitha, Firth of Fortha, u New York 1877, s kapetanom Pajkurićem, i iste se godine vratio u Qeenstown. Potom je još jednom plovio iz Leitha u Trinidad (Karibi). S kapetanom Šoićem 1878. do 1879. doplovio je iz Newporta, U.K., u Capetown za 111 dana, a otuda se vratio u New York. Sa Šoićem je 1881. još jednom plovi iz Montreala u Bremenhaven, prešavši taj put za 31 dan. S Paškvalom Stipanovićem plovio je 1889. iz Marseilla u Buenos Aires, a 26. svibnja 1890. ugovoren je prijevoz šećera iz Martiniquea za Marseille.

Brod su često pratile nevolje te je tako u blizini Korčule 11. siječnja 1891. u fortunalu od jugoistoka izgubio sidro i verigu, imao prodor mora i nagnuo se; ukupna je šteta iznosila 600 forinti. Na putovanju sa zapovjednikom Dragimirom Randićem, svladavajući Messinski tjesnac, posadu je beskonačnim preletima dane i noći održavao rum. Ploviti se moralo usprkos Scili i Haribdi – klisurama i vrtlozima.

A da svaki brod ide za svojom srećom, primjer je utrka barka »Grada Karlovac« i barka »Jona«; oba s kostrenskim kapetanima isplovila su iz Port Eadsa 19. svibnja 1886., i dok je »Jona« stigao u Greenwich za 42 dana, »Grad Karlovac« stigao je za 48 dana, šest dana poslije, odnosno 7. srpnja ( Državni Arhiv u Rijeci, Upisnik brodova JU-9 st. 24).

 »Grad Karlovac« prodan je u Italiju 17. svibnja 1899. Mjesec dana poslije, 19 lipnja, isplovio je iz jedne jadranske luke za La Speziju i Genovu s teretom drva pod imenom »Federico« i pod stranom zastavom.

 

Troškovi sklapanja kupoprodajnog ugovora 1899. prilikom prodaje barka »Grad Karlovac«

                                    Anđelika Randić (Androva)

Anđelika, kćerka Andra Randića (Matovog), rođena je 3. rujna 1876. Pohađala je pučku školu u Kostreni Sv. Barbari od 15. rujna 1883. do 26. travnja 1888. Svjedodžbu, »Otpusnicu«, izdala je »Obća pučka škola – Kostrena Sv. Barbara« 1. srpnja 1888. Na otpusnici potpisani su vjeroučitelj Blaž Polić i učitelj Ivan Molnar. Zatim Anđelika Randić pohađa  »Instituto di educacione delle M. M. Benedettine in Fiume« od 1888. do 1892. kada je završila 3. razred. U »Notizie Scolastiche«  stoji da je učila sljedeće predmete: talijanski jezik, matematiku, zemljopis, crtanje, ručni rad, krasopis, mađarski, njemački i francuski jezik (sve osim materinskoga hrvatskoga) te glazbeni odgoj. Godine 1903. udaje se za pomorskog strojara Zvonimira Stipanovića, imali su sina jedinca, Andriju (Selima, Pubu), koji se rodio 1911. Anđelika je preminula 1958.

 

 

Kapetan Andre Randić (Androv), Anđelikin brat, rođen je 1874. Fotografija snimljena 19. listopada 1903.

Kapetan Dragimir Randić (Androv) zvan Dreyfus. Foto Carposio, Rijeka, oko 1895.

Kapetan Dragimir Randić, rođ.1869., brat Andra i Anđelike, i supruga Danica, rođena Tonković, sa sinovima Viktorom i Egidijem. Slikano oko 1903.

 

KUZMA STIPANOVIĆ (JAKOVLJEV)

Marija Babić, udana Stipanović, u pratnji svog oca Gašpara Babića (sjedi) u posjeti suprugu Kuzmi Stipanoviću u Mlecima oko godine 1878.

 

Kapetan Kuzma Stipanović (rođen 1847.) (1) njegova supruga Marija (rođena 1849.) (2) i njihova djeca: Erminija udana Blažičević (3), Marijan Stipanović (4), Fana, udana za kapetana Tomu Medanića, (5), Zvonimir Stipanović (6), Marija udana Suzanić (7), Atilija, udana za kapetana Mata Tonkovića (zapovjednika broda “Prijestolonasljednik Petar”) (8), Zora Stipanović (9) i  Kuzma Stipanović (10). Snimljeno 1889.

Kuzma Stipanović kao šesnaestogodišnji mornar nestaje u brodolomu  barka “Marija T” 8. ožujka 1898. u Tarantskom zaljevu na putu iz Bone za Veneciju.

Kuzma Stipanović (Jakovljev)  rođen je 29. rujna 1847. u Kostreni Sv. Lucije, zaseoku Stipanovići u Maračićima. U to doba selo Maračići obuhvaćalo je četiri zaseoka i to: Stipanovići s četrnaest obitelji istog prezimena, Uršičići sa sedam obitelji istog prezimena, Perovići s četrnaest obitelji istog prezimena i Paveki sa šesnaest obitelji raznih prezimena. Nakon 1870. zaseoci Stipanovići i Uršičići mijenjaju ime u Maračići dok Perovići i Paveki zadržavaju svoja imena do dana današnjeg. Kuzma Stipanović je umro 20. svibnja 1920. u Kostreni Sv. Barbare. Poručnički ispit položio je 2. prosinca 1867. Kapetanski ispit položio je 31. listopada 1870. u Trstu. Počeo je ploviti godine 1859. na barku  »Gazzella« s kapetanom Stjepanom Dujmićem iz Kostrene Sv. Lucije. U osam godina plovidbe naučio je čitati i pisati, pa je do 1870. pohađao dva nautička tečaja i položio dva ispita. Godine 1871. zapovijeda brigantinom »Dragimir«, a zatim plovi na brigantinu »Urin« kao škrivan (poručnik), zapovjednik i suvlasnik. Potom kupuje i uz kratke prekide zapovijeda barkom »Urin« od 20. listopada 1988. do prodaje broda 6. veljače 1897. Prodajom barka »Urin« obitelj prestaje biti brodovlasničkom. Nakon prodaje barka »Urin«, šest godina Kuzma zapovijeda barkom »Amelia«. Nakon iskrcaja s barka »Amelia« okušao se na parnom brodu »Pećine« kao prvi časnik. Na njemu plovi šest mjeseci, ali ne podnosi paru pa se vraća svojim omiljenim jedrima. Od 1904. zapovijeda posljednjim kvarnerskim barkom »Poschich« (bivša »Hervatska«) do njegove prodaje 1909., nakon čega prestaje ploviti.

Pregled Kuzminih zapovjedništava:

brigantin »DRAGIMIR« 1871.,

brigantin  »URIN«:  1876. – 1877., 1879.,  1883.,  1884. – 1885.;

bark »URIN«: 1888. – 1889., 1889 .-1891., 1893. – 1894., 1894. – 1897.,

bark »AMELIA«:  1898. – 1904.,

bark »POSCHICH«:  1905. – 1909.

 

 Brigantin »Urin« u obalnoj plovidbi,  jedara punih vjetra    

 

Posada barka »Poschich«, kapetan Kuzma Stipanović, s bradom i klobukom, stoji u sredini 

Brodovi u suvlasništvu Kuzme Stipanovića

 Povijest brigantina »Urin«

Pozivni znak HTCK  (ST 119 JU – 9 Upisnik brodova – Hrvatski državni arhiv- Rijeka). Brigantin je imao 386 rt po tadašnjem mjerenju te 288 rt po novijem mjerenju nakon 1871. godine, građen u Martinšćici 27. kolovoza 1865.

Dužina broda 32,10 m, širina 8,05 m i visina 5,14 m. Imao je 9 članova posade i bio je naoružan s dva topa.

Naručitelj gradnje broda bio je Franjo Pajkurić Franjin iz Kostrene Sv. Barbare. On je od 27. kolovoza 1865. vlasnik  broda s dvadeset i četiri karata. Dana 7. prosinca 1871. dvanaest karata prenio je na kćerku Katarinu, udatu za novčara (financa) Gašpara Babića koji je nosio nadimak »šekucio« (egzekutor). Isto toliko karata prenio je i na unuku Mariju udanu Stipanović. Dana 1. veljače 1878. Katarina svojih dvanaest karata prenosi na kćerku Mariju koja tako mužu Kuzmi Stipanoviću donosi u miraz (dotu) cijeli brod. Kuzma plovi na tom brigantinu pet godina kao škrivan i jedanaest godina kao zapovjednik.

Uz brigantin »Urin« Fran Pajkurić daje kćeri Katarini u vlasništvo i bark »Catarina B« (B je kratica od Babić). Katarina, nadimkom Kata, umrla je godine 1884. Djeca Katarine i Gašpara Babića su bila Franjo (kapitan Gromača), Luka, Klement, Mate i kćerka Marija. Sva tri Franova sina zapovijedali su obiteljskim brodovima. Po Mariji je bio imenovan bark »Maria B«.

Oko 1880. brigantin »Urin« prevozio je teret ugljena iz Swansea za Trst. 28. prosinca 1883. nasukao se na Unijama i oštetio dno. Šteta je iznosila 4000 forinti. S kapetanom Kuzmom Stipanovićem tada su bile supruga Marija i kćerka Fanica koje su spasili pomoću košare koja se vukla po razapetim konopima između broda i kopna. Da bi se odsukao brod dio tereta je morao biti prekrcan na manje brodice. Tada se Kuzma zarekao (zavećal) da više neće uzimati na brod suprugu i kćerku ( »nećete više s manun navigat dok san živ«). Imao je osmero djece. Troje od njih bili su pomorci, a jedan od njih, šesnaestogodišnji Kuzma, utopio se na brodu »Marija T«.

Kuzma se ogledavao za većim brodom te je brigantin »Urin« 1887. prodao Talijanima za 7636 efektivnih franaka u zlatu s pomorskom premijom od 9% te za sveukupni iznos od 8323,24 franaka u zlatu.

Od 1865. do 1876. prvi zapovjednik »Urina« bio je principal Franjo Pajkurić Tomin, a potom slijede Franjo i Luka Babić (Gašparovi), Juraj Šepić, Kuzma Stipanović, Toma Uršičić Grgurov, Kuzma Stipanović, Toma Uršičić, ponovno Kuzma, i kao posljednji Luka Babić (Gašparov),  svi iz obiteljskoga kruga.

Kuzma Stipanović (Jakovljev), otac Zvonimira, plovi na brigantinu »Urin« od 1871. do 1876. kao škrivan (poručnik), te 11 godina, od 1876. do 1887. kao kapetan. Kroz to vrijeme s njim je prelazio Atlantik i doživio nekoliko nezgoda. Godine 1879. u jakoj buri, kako bi izbjegao nasukavanje i druge moguće štete, Kuzma je sjekao jarbole kod Unija, godine 1883. imao je nasukanje s odterećenjem te ukupnom štetom od 6000 forinti.

Plovio je Sredozemnim morem te sjevernim Atlantikom i morima sjeverne Europe. U proljeće 1877. preplovio je udaljenost od Marseillea do Guadalupea za šezdeset i tri dana. Iste godine je za trideset i tri dana preplovio od Trinidada do Gibraltara i uplovio u Marseille 2. studenog nakon ukupno četrdeset i osam dana plovidbe.

 

       

   Brigantin »Urin« u obalnoj plovidbi,  jedara punih vjetra (Giovanni Luzzo)                                     

 

Povijest barka »Urin«

Pozivni znak JTDL (Državni arhiv Rijeka, Upisnik brodova JU-9/240 str. 174).

Bark je bio dužine 38,66 m, širine 8,72 m i visine 5,59 m., imao je 478,7 brt i  433,5 nrt., (mogao je ukrcati oko 700 tona tereta uzme li se u obzir odnos bruto tonaže i nosivosti od 1 : 1,35-1,55). Imao je 9 do 12 članova posade. Brod je građen u Italiji 1864. u Varezzi (Varense), a kupljen je 20. listopada 1888. u Genovi kao talijanski bark imena »Monilla«. Bio je veći od brigantina »Urin« za 5 metara duljine i 55 cm širine. Od početka do kraja, kroz 8 godina, uz kratke prekide, zapovjednik je Kuzma Stipanović. S obzirom na odnos bruto-neto tonaže imao je ugodnije nastambe od malog „Urina“.

Brodom zapovijeda i Kuzmin pet godina mlađi brat Andre, te Toma Medanić i Eduard Perović, inače svi zapovjednici drugih kostrenskih jedrenjaka. Brod je prodan francuskim državljanima u Marseilleu 16. veljače 1897. i time porodica prestaje biti brodovlasnička.

Vlasnici su broda sve vrijeme bili Marija Stipanović od oca Gašpara Babića (tzv.egzekutora), sestra trojice kapetana Babića i unuka Frana Pajkurića te njen suprug Kuzma Stipanović (Jakovljev), svaki sa po 12 karata.

Koliko su zapovjednici vodili računa o svojim brodovima pokazuje i primjer iz kolovoza 1895. Kad su iz Rijeke za Cette isplovili vršnjaci i približno istih dimenzija barkovi »Urin« i  »Spirito«; taj put je »Urin« prevalio za 27 dana a »Spirito« za 34 dana. Krajem iste godine oba se barka opet utrkuju iz Rijeke za Port – Vendres te prvi prevaljuje put za 59 dana, a »Spirito « za 66 dana.

S obzirom na starost broda i nepovoljne prilike u doba kad su nestajali i drugi kostrenski jedrenjaci, kao npr. bark »Adele« 1896., »Anna Peppina«, »Catterina B«, brik škuner »Frazer River«, bark »Ljubav R« 1897., bark Vinka« 1898., bark »Urin« je prodan u Marseilleu 16. veljače 1897. francuskim kupcima. Prodajom barka porodica prestaje biti brodovlasnička te ulaže u zemljišta. Kapetan Kuzma gubi svog najmlađeg sina Kuzmu (Kuzmića) u brodolomu barka »Marija T« 8. ožujka 1898. u Tarantskom zaljevu na putu od Bone (današnje Annabe) za Veneciju.

Kuzma nastavlja zapovijedati Kozulićevim barkom »Amelia« kroz šest godina, te kao prvi časnik plovi šest mjeseci na parobrodu »Pećine«, ali kako se s »takovin brodi ne more navigat« na kraju svoje karijere plovi četiri godine kao zapovjednik na Poščićevom barku »Poschich« (bivša »Hervatska«) sve do prodaje broda 1909. u Tursku. Bark »Poschich« je posljednji jedrenjak duge plovidbe upisan u austrougarskoj Rijeci, a Kuzmi Stipanoviću  posljednji brod na kojem je »zapovedal i navigal«.

Od 18. prosinca 1888. brodom su zapovijedali:  Kuzma Stipanović (Jakovljev)  1888. – 1889., 1889 – 1891., 1893. -1894., 1894. – 1897., Andre Stipanović (Jakovljev), Eduard Perović (Lukin), Toma Medanić (Androv), Erazmo Stipanović.

 

Bark – nava „Urin“ u Kvarnerskom zaljevu ponosno vije hrvatsku trobojnicu. Ulje na platnu, Miroslav Blažičević.

ZVONIMIR STIPANOVIĆ (KUZMIN)

Zvonimir Stipanović (Kuzmin) rođen je 12. veljače 1878., a umro je 27. rujna 1916.

Njegova supruga Anđelika, rođena Randić, rođena je 3. rujna 1876. Vjenčani su 23. siječnja 1903.

                                         Zvonimir i Anđelika Stipanović r. Randić

Od 17. kolovoza 1891. do 16. lipanja 1893. Zvonimir pohađa Delavsku školu u Spinčićima u Kastvu i izučava kovački zanat.  Naukovnu Svjedočbu potpisao je kovač Josip Spinčić 18. veljače 1897.

 Od 1. svibnja 1892. do 30. siječnja 1897. Zvonimir radi u tvornici »Torpedo«, gdje je izučio zanat strojarskog crtača. U svjedodžbi izdanoj 30. siječnja 1897., koju je potpisao vlasnik tvornice Whitehead, (Whitehead & C.-Fabricca Torpedini, Fiume), stoji sljedeće – si e comportato con zelo ed onesta in qualita di praticante disegnatore meccanico (prema poslu odnosio se sa zanosom i poštenjem u svojstvu pripravnika strojarskog crtača). Vrlo mlad postao je upraviteljem stroja. Plovio je na brodovima bugarske mornarice u vrijeme njezina osnivanja. Pošto Bugarska nije imala pomoraca ni trgovačke mornarice pozivani su Hrvati da sudjeluju u njezinome uspostavljanju. Plovio je na parobrodima društva  Ungaro – Levante, a 1914. bio je tehničkim inspektorom Društva kada krajem iste godine biva mobiliziran u austrougarsku vojsku. Kao vojnika zarobile su ga engleske vojne snage početkom prosinca 1914. na ratištu u području Trentino – Brener te internirali u logor za ratne zarobljenike u Engleskoj. Bio je zatočen u logoru Handforth u Cheshireu od konca prosinca 1814. do polovice 1915. kao ratni zarobljenik broj 700. u sabirnom centru broj 13. Polovicom te godine prebačen je u logor za ratne zarobljenike Knockaloc Peel na otoku I.O.M. (Isle of Man) gdje je zatočen pod brojem 20904 u sabirnom centru broj 2, logor 4, baraka A 2. Početkom godine 1916. otpušten je iz engleskog ratnog zarobljeništva i vraćen u Austro-Ugarsku uz uvjet da se više neće odazivati bilo kakvim pozivima austrougarske vojne uprave na ponovno pristupanje vojsci. Međutim, stvarnost biva drukčija pa je odmah po povratku ponovno mobiliziran i stacioniran u Karlovac u I. Ersaz Companie 79 Reg:. ( I. rezervnu jedinicu 79. regimente) gdje je teško obolio. Prevezen je u riječku bolnicu gdje su mu dijagnosticirali  sarcomu abdonimis. Preminuo je 27. srpnja 1916.

 

ČLANOVI OBITELJI STIPANOVIĆ KOJI SU BILI BRODOVLASNICI I KAPETANI JEDRENJAKA U 19. I POČETKOM 20. VIJEKA

 Andre Stipanović, kapetan, peljar je na Sueskom kanalu od prije 1929. do poslije 1932. Osnivač obnovljenog »Jugoslavenskog tamburaškog društva« godine 1929. u Port-Saidu zajedno s kapetanom Androm Benićem i kapetanom Aleksandrom Stipanovićem. (Jugoslavenski pomorac  br. 3. str. 4.)

Andre Stipanović Jakovljev, 27. srpnja 1875. položio je u Rijeci poručnički ispit, a kapetanski također u Rijeci 25. studenog 1879. Zapovijedao je brikom »Aquilone« od 1884. do 1886. kad je u kolovozu brod prodan u La Speziju. Od 1892. do 1893. zapovijedao je Kozulićevim starim brigantinom »Tartaro«. Andre, Kuzmin brat, imao je djecu Bonifacija, Fanu, Tonicu i Olgu udanu za kapetana Klonimira Šarinića. Olga se mogla pohvaliti da je kćerka pomorskog kapetana, majka pomorskog kapetana i supruga pomorskog kapetana.

Kuzma Stipanović Jakovljev – podaci u prije navedenoj biografij.

Aleksandar Stipanović, kapetan, peljar je na Sueskom kanalu godine 1932.. Osnivačem je obnovljenog »Jugoslavenskog tamburaškog društva« godine 1929. u Port Saidu. (Jugoslavenski pomorac br. 3. str. 4.)

Aleksandar Stipanović Ivanov  poručnički ispit položio je 28. siječnja 1871. u Rijeci, a kapetanski ispit 2. prosinca 1873., također u Rijeci. Zapovijedao je Turkovićevim brik-škunerom »Tri brata« između 1875. i 1879. Nakon toga bio je uvaženi peljar na Sueskom kanalu i član društva Sueskog kanala (Jugoslavenski pomorac br. 3. str. 4.).

Bernardo Leonard Stipanović (Lovrin)  rođen je 1848. u Kostreni Sv. Lucija, živio je u trsatskoj Dragi, gdje je i preminuo 29. kolovoza 1920. Poručnički ispit položio je 1. prosinca 1869., a kapetanski 17. srpnja 1873. u Rijeci. Vrlo mlad počeo je ploviti i zapovijedao je dvadeset godina, najduže na barku »Adele« gdje je sa suprugom Marijom, rođenom Bakarčić, bio suvlasnikom. Također je zapovijedao barkom »Dampier« 1874., barkom »Reno« od 1875. do 1879., bakarskim barkom  »Mie figlie« od 1887. do 1889. Posljednje ukrcanje bilo mu je na barku »Fiume E« kojim je zapovijedao do prodaje 1899., nakon čega je živio u Dragi do smrti radeći na prosperitetu mjesta.

Bernard Stipanović (Bernardov), izmjenjivao se s ocem Bernardom u zapovijedanju obiteljskog barka »Fiume E« do godine 1899..

Franjo Stipanović (Bernardov), zapovijedao mnogim jedrenjacima.

Paškval Stipanović (Bernardov), zapovijedao mnogim jedrenjacima.

Franjo Stipanović (Lovrin) položio je poručnički ispit 1851. a kapetanski 4. siječnja 1870. u Trstu. Zapovijedao je brigantinom »Maylath« 1876. i 1877., navom »Marietta W« 1877. i 1880., draško – kostrenskim barkom »Padoša« 1882. i draško – kostrenskim barkom »Maria« 1887. i 1889.

Paškval Stipanović (Lovrin) poručnički ispit položio je u Rijeci 24. lipnja 1876. Zapovijedao je brikom »Grobnik« od 1883. do 1885., brikom »Enrika« od 1883. do 1894. Umro je godine 1907.

Erazmo Stipanović zapovijedao je brigantinom »Urin«.

Lovro Stipanović (Ivanov) položio je kapetanski ispit 1850. Zapovijedao je brikom »Draga« 1853. U Povijesti grada Sušaka Andrije Račkoga na str. 275. stoji da je taj brod 1852. doživio sudar u Crnom moru s talijanskim parobrodom. Tom je prilikom svih 14 članova posade zajedno s tadašnjim zapovjednikom Josipom Randićem spašeno i prema zavjetu podigli su kalvariju u Kostreni Sv. Barbari.

Frane Stipanović (Ivanov) je od 1881. do 1884. zapovjednikom barka »Moise Montefiore«. Peljarom je na Sueskom kanalu od 1884. Jednim je od prvih peljara koji su svojom sposobnošću udarili temelje društvu Sueskog kanala. Umro u Port Saidu godine 1907. (Suzanić, Kostrena pod jedrima., str. 61.; Jugoslavenski pomorac, br. 3.  str. 4).

Ivan Stipanović (Ivanov) poručnički ispit položio je 3. rujna 1867., a kapetanski u Trstu 4. listopada 1870. Zapovijedao je brikom »Giulia D« od 1875.  do 1877. Bio mu je nakon Tome Mihletića posljednjim zapovjednikom. Brod je, naime, 7. ožujka 1877. doživio brodolom kod Dedeagača, ali se posada spasila. Zatim je od 1886. do 1887. zapovijedao bakarskim barkom »Maria Andrina«., bakarskom škunom »Slavianka B« od 1880. do 1882., barkom »Mercurius« 1883. i 1884., a nešto prije brodoloma, 1886. i barkom »J. J. Strossmayer«.

Toma Stipanović (Ivanov)  zapovijedao je brik-barkom »Isidoro M«.

Ignacije Stipanović (Antonov) umro je u Nici 1864. u 24-toj godini. S 9 karata bio suvlasnik i zapovjednik brika »Dobra Kostrenjka« (Suzanić, Kostrena pod jedrima, str. 34).

Ignacije Stipanović (Stjepanov)  poručnički ispit položio je u Rijeci 2. veljače 1878. Zapovijedao je i imao suvlasništvo s 5 karata u brigantinu »Ammazzone«.

Martin Stipanović (Josipov) položio je kapetanski ispit 1850. Njegova je supruga Vicka rođ. Pajkurić. Umro je 6. prosinca 1874. i zakopan je u Kostreni Sv. Luciji. Godine 1858. zapovijedao je sušačko – kostrenskom navom »Gianmatteo«, 1863. i 1865. sušačko -kostrenskim navom »Imperatrice Elisabetta«,  od 1867. do 1870. barkom »Blandina«, od 1872. do 1874. barkom »Antonietta« (Suzanić, Odrezane stranice, str. 378). Njegovu smrt objavio je i tršćanski tisak. Imao je sina Tomu, također pomorskoga kapetana.

Toma Stipanović (Martinov) godine 1851. položio je kapetanski ispit. Godine 1853. zapovijedao je barkom »Rosa Fanny«, brigantinom »Isidoro M«, brikom »Riforma«, barkom »Corona« u kojem je od 1855. do 1857. imao 6 udjela, a 1862. tršćanskim brigantinom »Isidoro M« koji je iste godine doživio brodolom u Crnom moru. Bio je suvlasnik barka »Andre« (prethodno ime broda »Grad Senj«) sa 6 karata. Utopio se u Engleskom kanalu 1862. u 37. godini života (fluctibus maris submersus).

Paškval Stipanović (Tomin)  poručnički ispit položio je u Rijeci 27. srpnja 1875. Između 1887. i 1893. zapovijedao je barkom »Grad Karlovac«.

Vinko Stipanović bio je kapetanom, peljarom na Sueskome kanalu godine 1932. (Jugoslavenski pomorac, br. 3. str. 4).                                            

                                                                                                  Igor Stipanović

KAPELICA SV. LUKE U PODURINJU

8. listopada 1834. van Podurinja, u Kvarneru, u olujnoj neveri od lebića – ponenta (JZ), lebićade, dogodila se vela tragedija. Na roti za Kraljevicu fondal je brodić “Sveti Nikola” kraljevičkih vlasnika Spiridona Vučića i braće Šimuna i Ivana Polića. Za sobun je povukal i jedanajst duša. U spomen na ovu tragediju, Matija Polić, kojem su se utopili sin i unuka, podigao je 1835. godine zavjetnu kapelicu na hridi u Podurinju i posvetio je sv. Luki. Kapelica je svojom arhitektonskom dominacijom na hridi bila poseban orijentir na kopnu. Bila je ucrtana na svim pomorskim i drugim kartama.

Početkom 2. svjetskog rata talijanska je vojska okupirala Kostrenu i srušila kapelicu, kako bi je zbrisala, gledajući s mora, sa vidika, jer je bila dominantan orijentir na obali. Bila je velika opasnost za njih. Po pričanju starijih Kostrenjana nakon rata, Talijani su se bojali da će zbog povoljne konfiguracije obale od Martinšćice do Sršćice tu biti pogodno mjesto za iskrcavanje partizanskih jedinica. Nakon kapitulacije Italije njemačka vojna sila preuzima štićenje kostrenske obale od invazije jedinica NOV-a i gradi fortifikacije duž obale, sa moćnim topovskim naoružanjem i mitraljeskim gnijezdima. Jedan od sudionika tih događanja bio je kapetan Teodor – Tošo Medanić koji je pod izgovorom da je ribar od Talijana dobio radnu dozvolu za ribarenje i plovidbu duž kostrenske obale.

Dan-danas, nakon skoro puna dva stoljeća, mjesto na kojem je bila kapelica sv. Luke, a danas je termoelektrana, zovemo Podkapelicun. Za vrijeme prvog mandata obnovljene Bratovštine sv. Nikole, od srpnja 1999., kapetan Stanislav – Stane Tijan, tadašnji predsjednik, pokrenuo je ideju o ponovnoj izgradnji kapelice. U tu je svrhu prikupljena iz arhiva dokumentacija katastarske čestice sa ucrtanim mjestom gdje je bila ranija kapelica. Bila su izrađena i dva idejna projekta za novu kapelicu. Vodio je razgovore sa upravom Termoelektrane, Općinom Kostrena i Gradom Kraljevicom o sufinanciranju projekta. Ova ideja zamrla je zbog prerane smrti kap. Tijana.

Zvonimir Stipanović

                              Fotografije su iz arhive Zvonimira Stipanovića. 

5. IZLOŽBA IZ CIKLUSA „NAVIGARE NECESSE EST…“

Posvećena pomorcima i brodovima prve polovice 20. st.,
postavljena u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari
4. prosinca 2007.

MORE JE BILO MOJ ŽIVOT I DOM

Iz postave ove izložbe izdvojen je dio koji se odnosi na doajena plovidbe, kapetana duge plovidbe Radovana Šepića, potomka stare obitelji Šepić iz mjesta Šoići, župa Sv. Barbara.

Ovaj je članak obogaćen dodatnim podacima i fotografijama o životnom i plovidbenom putu kapetana Šepića. Nastavi čitati

Eulogij (Eulo) Tijan, kapetan

Pomorski kapetan Eulogij (Eulo) Tijan (1907. – 1994.) rođen je u Kostreni Sv. Barbari, zaselak Šoići, u staroj pomorskoj obitelji, kao najstarije dijete od petero braće i sestara, od oca Tome i majke Marije rođ. Tijan.

Nastavi čitati

Turska putnica kapetana Jurja Medanića

Pomorski kapetan Juraj Medanić iz Rijeke plovio je u drugoj polovici XIX. vijeka sa svojim jedrenjacima kroz dardanelske tjesnace u Crno more. Kako su turske straže često ometale tu plovidbu, dobio je i on godine 1838. od turskog sultana posebni ferman za slobodnu plovidbu u obliku velike pergamentske povelje. Nastavi čitati

O prvoj Knjizi zapisnika Bratovštine svetoga Nikole iz Kostrene Sv. Barbare

Prva sačuvana knjiga zapisnika je velikog formata (A3), ima tvrde zelenkaste stranice na kojima nije ništa ispisano. Zapisnik prve opće skupštine Bratovštine sv. Nikole, Protocollo, na kojoj su većinom glasova izabrana četiri člana odbora, nema datuma. Druga sjednica Bratovštine održana je 31.1. 1869., posljedni zapisnik na zadnjoj stranici nosi datum 12. 1. 1882., ali se izvješća o aktivnoj i pasivnoj blagajni te plaćanjima godišnje članarine vode do 1886. Zapisnici prvih pet sjednica održanih tokom 1869. (možda je prva sjednica održana i krajem 1868., nekoliko je članova platilo članarinu i za tu godinu), zapisnik o stanju u blagajni iz 1869. kao i zapis o plaćenim članarinama do 1876. (ottavo anno) pisani su talijanskim jezikom.
Nastavi čitati

Povijest Bratovštine sv. Nikole

Bratovštinu sv. Nikole u Kostreni Svetoj Barbari osnovao je 1869. mjesni župnik Anton Burmašević koji je kostrenske pomorce pripremao za polaganje poručničkih i kapetanskih ispita.

Bila je to humanitarna staleška organizacija čiji je statut imao 33 članka, cilj joj je bio štovanje sv. Nikole, svog zaštitnika, pomaganje siromašnih članova i njihovih obitelji, pružanje svekolike pomoći svojoj subraći, kako kod kuće tako i u dalekim stranim zemljama.

Članovi Bratovštine bili su brodovlasnici, zapovjednici i posada brodova. Bratovština se izdržavala godišnjom članarinom, darovima pomoraca nakon njihova povratka u domovinu, milostinjom koju su sakupljali tzv. sajači. Na čelu Bratovštine bio je mjesni župnik te četiri člana komisije odabranih na godišnjoj skupštini.
Nastavi čitati

Predsjednici Bratovštine sv. Nikole od 1869. do 2018.

Anton Burmašević, župnik i pomorski pedagog, utemeljitelj je i prvi predstojnik (preffeto) Bratovštine sv. Nikole u Kostreni Sv. Barbari („Confraterna di S. Nicolo“ nella parrochia di S. Barbara in Costrena), od 31. siječnja 1869. do 30. prosinca 1872.

Rođen u Senju 1816. godine, umro u Kostreni Sv. Barbari 1872. gdje je i pokopan na mjesnom groblju. Bio je seoski pop – glagoljaš, poznavalac matematike, nautike, astronomije i fotografije u njenim samim počecima. Generacije mladih pomoraca pripremao je za polaganje ispita za škrivane i pomorske kapetane, vrsne pomorce tog doba.

Kao dječak je s obitelji doselio na Praputnjak. Gimnaziju je pohađao u Rijeci, teologiju završio u Senju, bio je kapelan i župnik u mjestima Senjsko-modruške biskupije, najdulje na Grobinštini, u Svetom Kuzmu i Kostreni Sv. Barbari.

Jedan je od pokretača bune seljaka na Grobniku 1848. godine, kada je u pet grobničkih općina proglašena takozvana seljačka republika, a zalagao se za osamostaljenje i drugih seoskih općina u Bakarskom municipiju. U Svetom Kuzmu izgradio je oko crkve marvinski trg, a seljane štitio od izrabljivanja bakarskih patricija.

U Kostreni Sv. Barbari godine 1869. osnovao je Bratovštinu sv. Nikole, koja je članarinama i drugim dobrovoljnim prilozima pomagala obiteljima koje su na moru izgubile svoje pomorce hranioce. Godine 1871. osniva i čitaonicu, jednu od prvih na ovim prostorima. Nastavi čitati