Irvin Lukežić: Obitelj Pajkurić

Tijekom devetnaestoga stoljeća u Rijeci se pojavljuju dva ogranka kostrenske obitelji Pajkurić čiji članovi imaju istaknutu ulogu među domaćim pomorcima i brodovlasnicima. Primjerni po svojoj radišnosti i raznorodnim pomorskim inicijativama, svi oni redom bijahu veliki narodnjaci i hrvatski domoljubi. U teškim vremenima sveprisutnoga odnarođivanja, kada se pretežni dio građanstva poistovjećivao sa talijanskom kulturom, ubrajali su se u onaj krug riječkih Hrvata koji ostaju privrženi svome jeziku, kulturi i podrijetlu. Svoju su pripadnost i dosljedno opredjeljenje dokazali brojnim svojim članstvom i aktivnošću u Narodnoj Čitaonici Riečkoj, koja u to vrijeme predstavlja najvažniju kulturnu ustanovu riječkih Hrvata.

Osnivač starijega riječkoga ogranka obitelji bio je Mate Pajkurić stariji (1806.-1900.), sin Martina i Jelene rođ. Randić, koji se rodio u Kostreni Sv. Barbari. Otac mu je bio posjednik i pomorski kapetan. Krenuvši očevim stopama, Pajkurić već u dvanaestoj godini odlazi na more, plovi na brodovima austrijske trgovačke mornarice i kasnije posvećuje pozivu pomorskoga kapetana. Godine 1842. oženio se na Trsatu Alojzijom (Luigijom) Kozulić Dominikovom (1818.-1858.), kćerkom pomorskoga kapetana rodom iz Maloga Lošinja nastanjenom na Sušaku.

Prema podacima iz pomorskih godišnjaka Pajkurić je 1853. bio zapovjednikom i suvlasnikom riječkoga brika Eneo.[1] Osim kapetana Pajkurića, koji je posjedovao jednu četvrtinu broda (6 karata), suvlasnici u po jednoj četvrtini bili su još Pietro Dabalá, riječki odvjetnik rodom iz Lošinja, Giovanni Francovich, riječki veletrgovac drvetom, i Carlo Rossi iz Trsta.[2]

Godine 1860. Pajkurić se, ostavši u međuvremenu udovcem, oženio Josipom (Giuseppinom) rođ. Mikoč (1837.-1914.), udovicom trgovca Jeremije Sandrija. U to vrijeme pripadao je već među jače i dobro poznate riječke brodovlasnike. Na temelju podataka iz pomorskih godišnjaka proizlazi da je posjedovao sljedeće jedrenjake duge plovidbe: navu Nikolina (Sušak,1855, 530 brt.), zajedno sa spomenutim veletrgovcem Frankovićem, bark Peppina (Rijeka, 1862.-3., 679 brt.), zajedno sa Frankovićem i Giovannijem D´Anconom, brik Mimi P. (Rijeka, 1866., 626 brt.), zajedno sa Giuseppeom Verzenassijem, brik-škuner Fanny P. (Rijeka, 1867., 480 brt.), zajedno sa bratom Ignacom[3], i brik Domeniko (Rijeka, 1871., 524 brt.), u punom vlasništvu.

Među spomenutim jedrenjacima najveći je bio Mimi P., koji je služio za duža putovanja Atlantikom sve do Kanade (Montreal), Antila, Queenstowna i Južne Amerike. “U početku bio je suvlasnik u briku ´Mimi P.´ s 9 karata poznati riječki armatur Josip Verzenassi, a 1878. Pajkurić prodaje svoj udio svojoj supruzi Sandri Josipi, rođ. Mikoč. Razlog, zašto je Pajkurić prodao sav svoj udio svojoj supruzi, možemo nazrijeti u ekonomskim i privrednim razlozima, kojima su se obično tada znali poslužiti trgovci u svojem poslovanju. No četiri godine potom Pajkurić od Verzenassija kupio je svih 9 karata, i brod je tako sve do brodoloma ostao posve u vlasništvu obitelji Pajkurić.”[4] Godine 1883. zapovjednikom spomenutoga jedrenjaka postao je kapetan Josip Pajkurić, sin brodovlasnikov.

U travnju 1865., kada je konstituirana Prima societá di mutua assicurazione della marina mercantile austriaca in Fiume, Pajkurić postaje njenim članom-prisežnikom. Godine 1873. imenovan je riječkim gradskim zastupnikom. Na toj časti proveo je dugi niz godina. O njemu i njegovu tadašnjemu zastupničkome djelovanju sušački pravaški list Sloboda 1879. godine objavljuje zanimljivo svjedočanstvo. Riječ je o poznatome feljtonu I nostri onorevoli (Naši odličnici), objavljenom na talijanskome jeziku, u kome se na satirično-ironičan način opisuju članovi tadašnjega riječkoga gradskoga zastupništva. Evo, dakle, Pajkurićeve fotobiografije u hrvatskome prijevodu:

“Sedamdesetogodišnjak, visok, nekad prav a danas pogrbljen, nekad vitak a sada suh, lica uvijek nasmijana, nakićen gustom nekad crnom a danas prosijedom bradom, sačuvao je sve osobine lijepa čovjeka. Na putu od Rijeke do Bakra, gledano s mora, mogu se od uvale Žurkovo do Urinja vidjeti rasijane grupice bijelih, crvenih, zelenih i plavih kuća, koje tvore dražesna starinska sela dviju Kostrena – rasadišta naših pomoraca – naroda radinog, bogobojažljivog, odanog domovini. Na stijeni koja dominira nad morem i svim tim grupama kuća, šepuri se graciozno crkva sv. Barbare, u kojoj krštenik Mate Pajkurić bijaše položen u sveti izvor koji mu opra prvotni grijeh. Naš junak predstavlja vjernu reprodukciju dobrog kostrenskog pomorca (buon marinajo Costregnano).”

Preskočimo li nekoliko redaka u kojima pisac aludira na neke nama danas nepoznate detalje iz njegova života, dolazimo do sljedećega pasusa:

“U vijećnici jedini je zastupnik sa doista hrvatskim osjećajima. – Ali u nedostatku hrabrosti nikada ne otvara usta a njegov razboriti patriotizam nikad ne prelazi područje osrčja. U djelovanju prepušta se riječkoj strani. Drži se štoviše i članom Čitaonice u čijoj sali nikada neće nedostajati takvih domaćih Slavena. Ali nema nikakve sumnje da Slovenac Gorup, Dubrovčanin Bačić, Hrvati Bonetić, Pajkurić, Medanić, Šarinić i stotine i stotine drugih nemaju dovoljno pronicljivosti da artikuliraju vlastite zahtjeve, da nemaju dovoljno karaktera da ih izvrše, previše plašljivi da izvjese naš časni stijeg, iako to nije jedino njihova greška što naša nacionalnost bijaše nadjačana od talijanske, što sin puszte (tj. Mađar, op. I. L.) zapovijeda kvarnerskim mornarom i što smo dovedeni do toga da postanemo stranci u vlastitoj domovini. Trgovačko-pomorski stalež Rijeke i Primorja visoko cijeni Pajkurića radi njegove čestitosti i poštenja, smatrajući ga jednim od najsposobnijih kapetana na Jadranu.”[5]

U ožujku 1877. gradsko zastupništvo postavlja Pajkurića za upravitelja dobara akademske crkve Sv. Vida i Modesta, dužnost koju je obavljao zajedno sa dr. Giorgiom Berndtom. Godine 1878. Pajkurić je član upravnoga odbora Banca Fiumana i savjetnikom Prima Societá di mutua assicurazione. Od godine 1883. bio je redovitim članom Narodne Čitaonice Riečke. U isto doba, kao član talijanskoga kluba Casino Patriottico, bio je povjerenikom “comitato sussidiario cooperante all´organizazzione dei divertimenti sociali” (1890.). Posljednje godine života proveo je kao posjednik u kući u Via Porto (prije Via del Lido br. 459). Umro je 23. prosinca 1900. u vrlo dubokoj starosti.

Povodom Pajkurićeve smrti list Naša sloga piše: “Pokojni kapetan Pajkurić bijaše pravi Primorac. Kao diete od 12 godina otišao je na more i tamo sproveo najbolje svoje godine, postao je kapetan i brodovlasnik, stekao znanja, izkustva i naobrazbe. Upoznao je sviet, naučio više jezika, ali ipak ostao vjeran rodjenoj grudi i narodnim osjećajima – Hrvat dušom i tielom. Čovjek staroga kova, uvažen u pomorskim krugovima, bio je svojedobno član u riječkom zastupstvu i kod pomorskog izpitnog povjerenstva. Svoje Kostrenjane rado je imao i hvalio se, da nema na svietu mornara nad Kostrenjanima, a siromahu je bio blag i dobrostiv.”[6]

Iz braka sa Josipom ud. Sandri rođ. Mikoč imao je sina Matu (Matteo) mlađega (1864.), riječkoga posjednika i također člana Narodne Čitaonice Riečke, te kćeri Mariju (Maria Rosa, 1862.), udatu Toncich, Franku (Fanny, Francesca, 1865.), udatu Savy de Lerville, Jelenu (Elena, 1867.), udatu Premrou, i Anu (Anna, 1871.), udatu Sušanj. Njegov zet Josip Premrou (1862.-1937.), rodom iz Martinjaka pri Cerknici, bio je poznati sušački veletrgovac drvom i industrijalac, dok drugi zet Petar Sušanj bijaše vlasnikom glasovite ljekarne na Sušaku.

Utemeljitelj mlađega ogranka obitelji, imućni riječki brodovlasnik (principal), posjednik i pomorski kapetan Andrija Pajkurić Matijin (1826.-1893.), poznat pod nadimkom Bobelin, doselio se u Rijeku sredinom devetnaestoga stoljeća iz Kostrene Sv. Lucije. Njegov otac Mate također bijaše “marittimo”. Godine 1860. oženio se u Rijeci Blandinom (1840. – ?), kćerkom pomorskoga kapetana Mate Jakovčića iz Kostrene Sv. Barbare. Njenim imenom kasnije je prozvan obiteljski jedrenjak. Kuća Andrije Pajkurića nalazila se na Trgu Űrmeny (br. 441). Andrija Pajkurić bio je član riječke Trgovačko-obrtničke komore i u svoje doba poznati narodnjak, koji 1885. postaje članom Narodne Čitaonice Riečke.  Umro je od kapi (apopleksija). Prema pisanju riječkoga dnevnika Varietá “era persona conosciutissima a Fiume”. Zanimljivo da će i njegova supruga Blandina, već kao udovica (1896.), postati članicom Narodne Čitaonice Riečke.

Andrija Pajkurić imao je sinove Higina i Eduarda, koji su se prema obiteljskoj tradiciji posvetili pozivu pomorskih kapetana i zauzimali istaknuto mjesto među riječkim “Čitaoničarima”, te kćeri Jelenu, Blandinu i Olgu. Njegov zet dr. Ante Dukić (Kastav 1854. – Volosko 1894.), suprug Jelenin, u svoje doba poznati je odvjetnik i političar. Pravo je doktorirao u Beču, odvjetnikovao u Pazinu i Voloskom, te pripadao krugu istaknutih hrvatskih rodoljuba i buditelja nacionalne svijesti u Istri.[7]

Stariji Andrijin sin,  kap. Higin Pajkurić (11. 1. 1866. Rijeka – 17. 2. 1949. Varna), jedan od osnivača bugarske trgovačke mornarice, nautiku je završio u Rijeci. Ispit poručnika položio je 1885., kapetana 1888, potom do 1890. radi kao zapovjednik obiteljskoga barka Blandina P.[8] Godine 1889. učlanio se, poput oca, majke i brata, u Narodnu Čitaonicu Riečku. Nakon toga odlazi u Pensacolu, u Meksičkome zaljevu, a 1892. god. u Rotterdam, gdje prakticira na tamošnjim pomorskim agencijama.

Nakon toga postaje prvim zapovjednikom parobroda Boris, prvog društvenog broda Blgarskog trgovskog parahodnog druževstva sa sjedištem u Varni. Naime, pomoću poznanstava u Odesi i engleskim pomorskim krugovima bio je preporučen upravi društva. Premda je tada imao tek dvadeset i osam godina, za sobom je imao dugo godina plovidbe i zapovijedi na jedrenjacima, prakse na pomorskim agencijama u Pensacoli i u Rotterdamu. Kao zapovjednik parobroda Boris postavljen je u mjesecu travnju 1894. godine i tada dovodi brod iz Velike Britanije u Bugarsku. Brod je bio sagrađen u engleskom brodogradilištu Wigham & Richardson Fo. Ltd. u Newcastleu. Na toj dužnosti Pajkurić je bio angažiran do 18. listopada 1897. godine.

Od 1897. do 1903. zapovjednik je na rumunjskim parobrodima. U razdoblju od 18. svibnja 1903. do 12. listopada 1908. bio je direktorom Blgarskog trgovskog parahodnog druževstva. U Varni je potom utemeljio pomorsku agenciju koju vodi – uz prekid Prvog svjetskog rata kada emigrira u Rusiju – do 1945. godine. Bio je počasni nizozemski konzul u Varni. Kada je 1912. osiguravajuće društvo Rossia, jedno od najvećih na svijetu, utemeljilo u Sofiji generalnu agenciju za Kraljevinu Bugarsku, vodstvo agenture povjereno je “našem primorcu i vrlom Hrvatu gosp. Higinu Pajkuriću.”[9] Higinov sin Ćiril Pajkurić bio je službenik Jadranske pomorske agencije u Rijeci.

Mlađi sin Andrije Bobelina Eduard Pajkurić (1868.-1946.), također je bio pomorski kapetan, posjednik i brodovlasnik. Opredijelivši se za pomorsku karijeru polaže ispit za poručnika (1887.) i kapetana duge plovidbe (1890.), te neko vrijeme plovi na trgovačkim brodovima diljem svijeta. Bio je zapovjednik obiteljskoga barka Blandina P. (1892.) i suvlasnik (dioničar) parobroda Rečina. Godine 1903. oženio se Milenom Polić Matinom, čiji je otac bio ugledni hrvatski brodovlasnik i jedan od utemeljitelja Ungaro-Croate.[10] Početkom stoljeća Pajkurić je vrlo aktivan član Narodne Čitaonice Riečke, obnašajući čast člana upravnog odbora i blagajnika spomenutoga društva. Uoči Prvog svjetskog rata bio je vlasnik Brodarskog poduzeća Eduard Pajkurić i dr. (Prije Alojz Šodić i dr.), u kojem su sudjelovali Kostrenjani. Društvo je imalo jedan parobrod duge plovidbe.[11]

Godine 1912. Pajkurić je imenovan počasnim vicekonzulom Rusije kod carskog konzulata u Rijeci.[12] Naime, “Službeni list ruske vlade objelodanio je carsku naredbu ministarstva vanjskih poslova u Petrogradu, s nadnevkom 19. svibnja 1912, kojom se kapetan Eduard Pajkurić imenuje počasnim vicekonsulom Rusije kod carskog ruskog konsulata u Rieci.”[13] Krajem kolovoza 1912. dopolovila je u Rijeku iz Krete ruska ratna topovnjača Donec pod zapovjedništvom fregatnoga kapetana Galda. Imala je nosivost 1200 tona, 9 časnika i 118 mornara. “Kad je došla, pozdravila je grad sa 19 hitaca, koji su sa tvrđice pomorske akademije bili odvraćeni. Na topovnjaču su ušli ruski vicekonzul na Rieci gosp. kap. Eduard Pajkurić i lučki kapetan gosp. Modesto Sablić. Kašnje je došao na brod ruski generalni konsul na Rieci Aleksandar Salviati. Danas će zapovjednik obaviti propisane posjete. Topovnjača će ostati ovdje dva dana.”[14]

U travnju 1924. preselio se trajno na Sušak (Šetalište Prestolonasljednika Petra), gdje preuzima funkciju direktora Prekomorske plovidbe. Između dvaju ratova, u razdoblju od 1930. do 1936., bio je potkonzul Argentine na Sušaku. U to vrijeme stanovit broj ljudi iz Sušaka i Hrvatskoga primorja emigirao je u Argentinu, u potrazi za boljim uvjetima života.

[1] Spomenuti jedrenjak, sagrađen u Rijeci 1848. godine, imao je zapremninu 451 brt.

[2] Annuario marittimo del Lloyd austriaco, Trieste 1853.

[3] Ignac Pajkurić Martinov (1821.-1877.),  pomorski kapetan i brodovlasnik.

[4] R.F. Barbalić, Brik ´Mimi P.´, Pomorstvo 7/1957.

[5] I nostri onorevoli. Fotobiographie 1878.-1880. Rukopis danas pohranjen u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci.

[6] Naša sloga, god. XXXII, br. 1, 1. I. 1901. Mate Pajkurić (nekrolog)

[7] Hrvatski biografski leksikon, sv. 3, Zagreb 1993, str. 687 – 8.

[8] Taj jedrenjak, sagrađen 1873.  na riječkom Ponsalu, zapremao je 791 tonu.

[9] “Osjeguravajuće društvo ´Rossia´ jedno od najvećih u svietu, utemeljilo je u Sofiji generalnu Agenciju za kraljevinu Bugarsku i vodstvo isto predalo našem primorcu i vrlom hrvatu Higinu Pajkuriću”. Riečki novi list, 18. 7. 1912. R.F. Barbalić, Udio naših pomoraca u stvaranju bugarske trgovačke mornarice, Pomorski zbornik, knj. 5, Zadar 1975, str. 616.

[10] Mate Polić (u. 1917.), posjednik i brodovlasnik rodom iz Hreljina. Jedan od utemeljitelja Ungaro-Croate (Ugarsko hrvatskog parobrodarskog društva).

[11] Kapetan Ivan Alojz Šodić Jakovov (1850.-1910.) bio je u uskim poslovnim vezama sa obitelji Pajkurić. Počeo je rano ploviti sa ocem na barku “Industre”. Ispit kapetana položio 1871. i od tada do 1893. god. plovi kao zapovjednik barka “Industre”, brik-škunera “Nada”, te barkova “Aquila” i “Capricorno”. Neko vrijeme bio je zapovjednik bugarskoga parobroda “Blgarija”. Nakon povratka iz Bugarske nabavlja parobrod “Kostrena” koji je dugo administrirao. Dugo godina bio je predsjednik Kluba pomorskih kapetana u Rijeci. Barbalić, nav. dj., str. 617.

[12] Riečki novi list, br. 211, 5. IX. 1911. Imenovanje.

[13] Isto, br. 143, 16. VI. 1912. Imenovan ruskim vicekonzulom.

[14] Riečki novi list, br. 199, 21. VIII. 1912. Ruska topovnjača pred Riekom.