Prije 174 godine, 1842., u Ilirskoj narodnoj tiskari Ljudevita Gaja kostrenski misnik Jakov Randić, iz zaseoka Randići u Kostreni Sv. Barbari, objavio je svoj epsko – lirski spjev Sladka uspomena mladobitnosti i dogadjaja u mojoj domovini, u narodnih stihovih izpisan.

Koliko je poznato, jedan se originalni primjerak čuva u knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drugi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, također u Zagrebu. U Kostreni kola fotokopija knjižice napravljena devedesetih godina prošlog stoljeća na kojoj nevještim slovima piše Maria Marunich ⁱ, Izkostrene Svete Barbare godine 1879., na drugom mjestu istim rukopisom: Marija Marunich, Kostrena Santa Barbara, 1879 učenica prvog razreda, nešto drukčijim rukopisom napisano je: Marija Marunić, Jakov Randić, Bog ga pomiluj i brata mu Bartola, sestru, mat i oca i svu moju rodbinu i sve ljude. Da li je to ista učenica? A na jednoj se margini potpisala i Maruška Tijan.

Jakov Randić (29. travanj 1811. – 19. veljače 1905.) rodio se u Randićima u Kostreni Sv. Barbari. Taj umjeren i štedljiv, za svaku plemenitu stvar darežljiv, vatren, a nikad pretjeran, marljiv i revan, bistar i okretan, a povrh svega nadasve dobar – pravi tip hrvatskoga Primorca i uzorni duhovni pastir i prosvjetitelj svoga naroda, kako o njemu u knjizi Iz prošlosti Kraljevice ⁱⁱ piše dr. Josip Burić, gimnaziju je završio u Rijeci, bogosloviju u Senju, zaređen je za svećenika 1838. i 1839. postaje kapelan u Sincu. Te je iste godine premješten u svoje rodno mjesto, uz dužnost kapelana ujedno je i učitelj u pučkoj školi koju je osnovao i opremio o svom trošku. Ustvari, on je još i prije, kao mladi zaređenik, u svojoj rodnoj kući otvorio školu. Prema usmenoj predaji ta je kuća sačuvana do današnjih dana, nalazi se u Randićima, na predjelu zvanom Plasa, nedaleko od nje je i pučka šterna koju je, prema usmenom predanju, također dao sagraditi 1856. Kad je 1849. otišao u riječku gimnaziju, gdje u to vrijeme radi i Fran Kurelac kao učitelj hrvatskog jezika i književnosti, o svom trošku sljedećih pet godina uzdržava učitelja koji ga je naslijedio. Još se jednom vratio kao učitelj u svoje mjesto i bio tu do 1854. Zbog izuzetnih zasluga na polju prosvjete dobio je priznanje od Namjesničkog vijeća, a 1853. i najveću prosvjetnu nagradu toga doba – Zlatni križ.

Od 1859. do umirovljenja 1894. župnik je u Kraljevici. Omiljen u narodu, velikodušan, uredio je župnu crkvu, bio ravnatelj pučke škole od 1858. do 1866., upravitelj školskog odbora od 1880. do 1884., prvi predsjednik Narodne čitaonice, od 1876. do 1891. povjerenik Matice hrvatske u Kraljevici. Pokopan je u Kraljevici.

Sladka uspomena tiska se 1842., u ono preporodno vrijeme izuzetno važno u hrvatskoj povijesti, godine koje mu prethode i one koje slijede vrijeme je kada se naši najumniji ljudi intenzivno odupiru tuđinskim nasrtajima, mađarizaciji, nastojanjima da mađarski jezik postane službeni jezik. Grof Janko Drašković će 1836. u listu Danici napisati pjesmu Mladeži ilirskoj:

Serdca nikad ne dajmo tudjini
Dužni smo sve davat domovini.

Drašković će biti jedan od onih koji će 1838. osnovati Čitaonicu ilirsku u Zagrebu, žarište hrvatskog preporoda, a 1842. Maticu ilirsku, kasnije će to biti Matica hrvatska. Te iste godine bi Ivanu Mažuraniću povjereno da dopuni 14. i 15. pjevanje, izradi rječnik i tumač Gundulićeva Osmana kako bi ga se moglo izdati. 1843. Josip Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, 1846. izlazi Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića, izvedena je prva hrvatska opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, 1847. Hrvatski jezik konačno postaje službeni jezik.

Ali još 1854. Jakov Randić zbog škole u Randićima ima problema s Bachovom vladom, pa razočaran, moli kapelansku službu u mornarici. Ali se ipak opredijelio za Kraljevicu.

U rodoljubnom zanosu tih godina Randić će prolog svog spjeva posvetiti domovini:

Takvu slast u sebi ima domovina,
Da nemože od nje bit zabljena sina,
Il bila u gori, med snegom i ledom,
Ili med bašelkom u polju i medom.

U uvodnom dijelu spjeva pjesnik se vraća tri stotine godina u prošlost, tada su ljudi iz Bosne, bježeći pred Turcima, ostavili svoja plodna polja i naselili se u mjesto gdje ne raste ni sijeno ni pšenica, tu je samo živ kamen, bura, suša. Da bi preživjeli u tom kršu okrenuše se moru:

Neimajuć čim se prehraniti
Vridno oni vazda brodovaše,
U mornarstvu nikom mesta daše.
Odgojiše premudre vladare
U mornarstvu, i k tomu pisare,
Ki po svitu srićno putovaše,
Znanost svoju vazda pokazaše.

Ta znanost je uvijek na umu ovom kostrenskom župniku, upravo zbog toga što će, kako on kaže, njegova dječica svijetom putovati, potrebno im je znanje, i to naglašava na više mjesta u spjevu.

Kasnije su Kostrenjani počeli misliti i na duhovna dila, sagradili su crkvicu, dobili svećenika, napravili groblje 1836. godine. Pjesnik kaže da je on sam osnovao učilnicu za korist domaće dičice. Njegova rodbina želi da postane svećenik. Saznajemo da je pohađao škole u Varaždinu i Senju. Uz stvarne likove svoje rodbine i sumještana, svećenika Moderčina i Emerika Ožegovića, dike Ilira, on uvodi dvije vile, Vilu Primorkinju, ”pravu Ilirkinju”, sa Velebita i Vilu s Tuhobića. Ova potonja priča o velikom slavlju povodom njegove mlade mise, što je i centralni motiv ovog spjeva. Saznajemo i kada je to bilo: 26. augusta 1838. Bilo je pjesme, pucnjave, tanca, žena punih zlata i u svilenim haljinama iz Amerike, Livorna i Marsilje, Italije, njih se ne bi ni Beč posramio.

Kad je jutra nedilja svanula,
I danica zrake odvernula,
Tad pucaju, zvone, i pivaju.
Jedni sopu, a drugi tancaju.
Opet ide mužika po selu
Da se svati sprave i veselu,
Kad je došla pak deveta ura,
Srića Božja da j’ mučala bura:
Počmu vervit plemeniti svati,
Lipe druge, Redovnici brati,
Kako živem, istinu ti kažem,
Na poštenje ništa ti nelažem.

Vila vjeruje da će se ovaj događaj kome je prisustvovala uvijek pamtiti u Kostreni:

Doklam ptice po zraku letile,
Ribe v moru budu se močile,
Do tad ovaj danak glasoviti
Kostreni će biti vikoviti.

Taj je radosni i svečani događaj pomutilo prisjećanje na pjesnikova oca koji je prije dvadeset godina umro od kuge u Aleksandriji i tamo pokopan, i ne može vidjeti taj svečani trenutak u životu svog sina. Saznajemo da je te godina bio i veliki potres, ljudi su zbog straha noćivali pod vedrim nebom.

Radost pjesnikovu pomutila je kasnije i zapovijed iz Senja: mora otići u Sinac i ostaviti Kostrenu, najviše mu žao dječice koju ostavlja bez škole:

Ni mi žao, da moram otići,
Ali žalim maljahni piplići,
Ke sam počel lipo podučiti,
Domovini diku učiniti.
Da nje sini putujuć po svitu
Steći mogu sriću vremenitu.

Šest dana putuje zbog jake bure, prate ga rođaci Nadal, Miha, Luka zvan doktor. Lijepo ga je primio plovan Ivić koga poznaje od ranije. Tu ostaje kratko vrijeme, zaslugom rođaka, strica Ivana, Miha, Jakova, Mata, Toma i Petra, ponovno stiže zapovijed da ide kući kao kapelan i učitelj, jer su djeca bez nauka, a kako svi po moru širokom putuju, “znanost zato potribuju“.

Prvog oktobra te 1839. godine, pjesnik ga piše sa dva t (ottobra), jedna tragična vijest – brat Bartol koga nije vidio već pet godina, nastradao je u Havani. Četiri puta pjesnik zaziva Havanu, naziva ju zmijom od zapada uvijek žednoj krvi mlade mornarice, duboko potresen ne skriva svoj gnjev:

O Havano! Već se nebilila,
O Havano više nerodila,
Niti kafom, niti cukrom bilim,
Jer ti činiš, da ja gorko cvilim.
Za Barićem milim bratom mojem,
Čije kosti leže v grobju tvojem,
Da bi do sad nepoznana bila,
Nebi moja sad majka cvilila.
Da te nisu potresi sdrobili,
U dubljinu morsku utopili,
Al udrit će i tebi strašni sat
Ki će slomit ponositi tvoj vrat

Spominje i mudrog Genoveza Kolumba, i njega je nesreća ”navezla” na Havanu. Poznato je da su neko vrijeme u Havani bili pokopani posmrtni ostaci Kristofora Kolumba.

Ni Jakova Randića, kao ni mnoge kostrenske obitelji nije mimoišla tragična pomorska sudbina. Dr. Vjekoslav Bakašun u svojoj knjizi Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tražili ⁱⁱⁱ poimence pominje gotovo 600 Kostrenjana iz obje Kostrene koji su od prvih godina 19. stoljeća, otkad imamo dostupne podatke, pa do 1991. umrli na moru ili brodu. Od 1780. do 1899. 169 ih je iz Sv. Barbare, 40 nakon 1900. godine. On bilježi i da je otac Jakova Randića, pomorski kapetan, umro od kuge 1818. u Aleksandriji i da je vjerojatno tamo i pokopan, za sina mu Bartola navodi da je zaglavio u Havani, navodno od žute groznice u prvoj polovini 19. stoljeća. Možemo samo zamisliti što je toliko mladih ljudi stradalih na moru značilo za tu relativno malu kostrensku sredinu.

Pjesnika će utješiti glas koji mu prenosi bratove riječi kojima se oprašta od obitelji, rođaka i zemljaka. Pjesnika će te riječi ohrabriti, zna što mu je činiti. Utjehu pronaći u vjeri i molitvi.

Sačuvajmo u trajnom sjećanju Jakova Randića, svećenika, rodoljuba, preporoditelja, pjesnika, učitelja, dobrotvora, čovjeka poznatog i omiljenog diljem Hrvatskoga primorja ^iv, Kostrenjana koji je svoj život posvetio zavičaju i domovini.

V. Katalinić