Na brijegu, što se sur i kamenit strmo ruši prema bakarskoj uvali, smjestile su se obje Kostrene sa svojim rasutim naseljima na ozeljenjenoj nizbrdici na njegovoj južnoj strani; tu se kostrenjsko brdo, za razliku od njegove bakarske strane, koja je izložena sjeveru i buri, blago spušta prema Riječkom zaljevu. Sve je tu prekrito zelenim travnjacima i gajevima između koji izviruju bijele kućice kostrenjskih zaselaka. Svi su ovi zaseoci, osim Urinja uz more, uzdignuti na brdu. Kostrenjski kraj spušta se uglavnom u blagim silazima prema obali, ali se tu ljudi već u davnim vremenima ne naseliše pokraj mora, kako bi to bilo prirodno, već izabraše svoj dom i život na visini, odakle se otvara širok pogled na čitav Kvarnerski zaljev.

Ni jedna ni druga Kostrena (Sv. Lucije i Sv. Barbare) nisu izgrađene na okupu kao cjeline oko jednog mjesnog središta, već se sastoje od niza zaselaka što se rasuše naoko bez ikakva plana po čitavom brdu. Ali svaki taj zaselak čini, u protivštini prema općem rasporedu mjesta, cjelinu za sebe, imajući svoj vlastiti život i nastajući kroz stoljeća onako kako su ga stvorile životne potrebe, vremena i prilike. To što ti zaseoci nose kao posebnu svoju značajku uglavnom obiteljska imena, odraz je starijih vremena kada se živjelo u obiteljskoj zajednici, u kućnoj zadruzi, te se zajednički branio život i trud pred raznim nepogodama i pogiblima. Na nekim mjestima kuće su kao slijepljene jedna uz drugu.

…

Neki od tih kostrenjskih zaselaka sastoje se od svega nekoliko kuća, što su i ovdje građene, kao i u čitavom primorskom kraju, sasvim funkcionalno, uglavnom u istom stilu, ravnajući se u svojoj izgradnji prema potrebama života, kamenom tlu i klimi. Na nekim mjestima, kao u Šoićima na vrhuncu, kuće su obzidane visokim zidovima, što ih gotovo zakriše pred pogledom. Cjelovitošću i čvrstoćom u svojoj izgrađenosti, s uskim uličicama i zidovima koji ne propuštaju buru, na visoravni gdje ona udara najvećom snagom, ovo se kostrenjsko naselje čini poput nekog malog gradića što se uzdignu pogledom na sve strane iznad čitava kraja kao slutnja nekog kastelijera još iz prethistorijskih vremena.

…

Kostrena nema u svojoj arhitekturi zaselaka ni palača ni raskošnih građevina kao neka druga veća i nekada bogatija mjesta na Hrvatskom primorju. Sve je tu skromnije, jednostavnije i manje, odišući više ambijentalnim ozračjem stoljećima uščuvanog pomorskog i sasvim primorskog ambijenta.

…

Ali ako Kostrena, kako spomenusmo, nema ni većih naselja ni građevina iz prošlosti, već je sva niz rasutih skromnih zaselaka, ima zato veliku pomorsku povijest koja bi jamačno, prikazana u jedinstvenoj umjetničkoj slici života, dogođaja i djela njenih pomoraca, sačinjavala istinsku epopeju našeg pomorskog svijeta u prošlim vremenima. Svaka kuća nosi tu po neku uspomenu na stare kostrenjske pomorce, njihove živote na moru i na ono, što je možda od najvećeg dojma: na brigu, trud i nastojanja kojima su oni gradili i čuvali svoj dom, nepomućeni izraz svog ambijenta, stana i kućišta, sa zidovima koji se na nekim mjestima čine poput tvrđavnih bedema, s taracama i brajdama ispred kuća i cvijećem na ogradama, što je svojim živim bojama jedini ukras ovog linearnog, jednoličnog i jednostavnog domaćeg primorskog graditeljstva.

Sve kuće u Kostreni okrenute su svojim pogledima prema moru, pa kao da je i time označena životna suština ovoga mjesta kroz stoljeća. Jer otkako se pamti Kostrena u povijesnom smislu, Kostrenjani su bili pomorci, u elementu mora bio je od prvih dana njihove postojbine čitav njihov život. Rijetko je koji kraj i pejsaž na čitavoj našoj obali dao od davnih vremena do danas toliko pomoraca kao Kostrena, i to pomoraca koje zbog njihove vrsnoće poznavaše čitav svijet. Jer, kako veli kostrenjski pjesnik Jakov Randić od prije od stotinu godina, „vridno vazda oni brodovaše“.

Mala su to neznatna naselja u usporedbi s drugim našim pomorskim mjestima, većim po stanovništvu i znamenitijim po svojim kulturno-historijskim spomenicima – u vremenima najveće napučenosti tu na čitavom brdu nije nikada živjelo više od tri tisuće ljudi, ali možda nijedan naš primorski predio ne zaslužuje u punom smislu naziva pomorske krajine kao Kostrena, to naše najtipičnije i po svojim ljudima najizrazitije pomorsko naselje.

Kao sva naša mjesta od pomorske prošlosti, i Kostrena je imala svoj uspon u doba jedara, i svoj pad potkraj XIX. stoljeća, ali iako je onda Kostrenjane, po mišljenju njihovih starih pomoraca, „more iznevjerilo“, oni ga se nikada ne odrekoše, unatoč Levantu, Havani, Cap Hornu i Pacifiku, što pokosiše toliko njihovih života. Pomorci su ostali sve do današnjeg dana.

…

Na razne načine tumači se pojava da su se stari Kostrenjani, premda pomorci i ljudi od mora, osnivajući svoja naselja, uspeli na vrhunce i izgradili svoje domove na brdu, a ne pri moru. Gusarenje na moru u starim vremenima svakako je tu ljude potisnulo od obale prema brdu, jer je živjeti na visu bilo sigurnije, no pri moru. Gore s uzvisina moglo se lakše promatrati što se događa na Kvarneru. Kostrenjani se nisu trebali uspinjati na brdo da vide dolazak brodova, kao ljudi u Lošinju, imajući podno svojih kuća čitavu morsku pučinu. Ali ima motiv u povijesti Kostrene, koji se provlači kroz čitav njen život od prvog njenog spomena kao utočišta prognana svijeta u staro doba do događaja iz najnovijih vremena, motiv života u slobodi, koji je od ovih skromnih i čednih naselja i jednostavnih bijelih primorskih kućica stvorio i tvrđe narodnog otpora i narodnih sloboština u prošlosti.

Kostrenjski pomorci, kako ćemo vidjeti kasnije u osvrtu na događaje iz narodnih pokreta, nisu bili samo poznati navigatori već i tvrdi branitelji svoga zavičaja. I ovdje su pomorci bili nosioci narodnih slobodarskih ideja. Pa će za to mišljenje, da je stari Kostrenjanin izabrao svoj dom na visini, da živi u slobodi i pogledom otvorenim u daljinu, možda biti u svijetlu kostrenjske narodne historije, i one od najnovijeg časa, najbolji odgovor na pitanje zašto su tu ljudi od mora i morskoga kruha, pošli, gradeći svoje domove, preko bespuća i neprohodna grohota u brdo, u visinu, u slobodu.

Uvodni odlomci iz eseja Kostrena, kraj, život i ljudi u njezinoj prošlosti koji je Vatroslav Cihlar (Senj, 1896. – Rijeka, 1968.) novinar, prevoditelj i književnik, mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva, objavio u Kostrenjskoj spomenici 1957. godine.