ANDRIJA (PUBA) STIPANOVIĆ
(1911. – 1999.)

Andrija (Selim, Puba) Stipanović vlastoručno je krajem 1974. napisao svoj životopis koji ovdje donosim.

Rođen 26. rujna 1911. na Sušaku, u rodilištu koje je kasnije pretvoreno u »Park Hotel«, od majke Anđelike, rođene Randić, domaćice, i oca Zvonimira, pomorskog strojara. Od rođenja nastanjen u Kostreni Sv. Barbari, Urinj br. 1. Otac Zvonimir umire 1916. godine nakon kratke i teške bolesti u sušačkoj bolnici, kao austrijski vojnik, a majka nakon Drugog svjetskog rata, 1958. godine.

S obzirom da nisam imao hranitelja, a majka udovica primala je za bivše Jugoslavije mjesečno samo 90 dinara invalidnine, školovao sam se pod vrlo teškim uvjetima. Kao dijete u osnovnoj školi počeo sam raditi i pomagati imućnijim mještanima radi olakšanja siromašnog stanja.

Završio sam Trgovačku pomorsku akademiju u Bakru 1931./32. god. Za vrijeme školovanja plovio sam kao mali sobe, mladić palube, kormilar i vođa palube i tako ispomagao udovicu majku i sam se školovao. I prije mature imao sam trideset i šest mjeseci plovidbenog staža od kojeg mi je polovica priznata za polaganje poručničkog ispita koji sam položio godine 1934., ispit za kapetana duge plovidbe položio sam 1937. godine.

Govorim i pišem engleski i talijanski, a služim se ruskim i španjolskim jezikom.

U mornarici Kraljevine Jugoslavije đački rok služio sam 1937. – 38. godine. Nakon odsluženja 1938. nastavio sam ploviti na dugoj plovidbi. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, prije napada na Jugoslaviju, vratio sam se kući, gdje me je rat i zatekao.

U srpnju 1940. godine oženio sam se Blankom rođenoj Rubeša, rođena je u Puli 4. rujna 1911., diplomiranoj pravnici. Imam dva sina, Zvonimira, rođenog 1. listopada 1941. i Igora, rođenog 26. siječnja 1944. godine u Kostreni Sv. Barbari, Urinj br 1.

 Prilikom agresije na Jugoslaviju bio sam u komandi Mornarice u Selcu, pred samu kapitulaciju bio sam svjedok pogibije Petra Milutina Kvaternika i njegovih pratilaca 10. travnja 1941. u Crikvenici. Također sam sudjelovao u potapanju trgovačkih brodova Jadranske plovidbe koji su se nalazili u zaljevu Klimno, kako ne bi pali u ruke neprijatelju – Talijanima, a bili su ispravni za upotrebu.

Dan prije dolaska talijanskih trupa u Crikvenicu i Selce, i dalje u povlačenju, komandant baze,  kapetan bojnog.broda Pleiweiss nas je u Novom Vinodolu raspustio tj. oslobodio daljnje vojne obaveze. Odmah na početku pokreta počinjem surađivati s NOP-om u svim mogućim vidovima. Godine 1942. kao službenik carinarnice u Kraljevici u ilegali vršim dužnost predsjednika NOO-a sa suradnicima (V. Polić, Tone Štefanić, File Veli i drugi.) Pored političkih djelatnosti, vršio sam i obavještajnu, davajući podatke o talijanskim oružanim snagama, utvrđenjima, naoružanju itd.

U NOVJ stupio sam 1. 9.1943. po suglasnosti Općinskog komiteta Sušaka. Nakon kapitulacije Italije, s popunjavanjem 13. divizije borcima, 15. 9. 1943. postavljen sam za komandira 3. čete – 3. bataljuna – 3. brigade (13. divizije). Postavljanje je izvršeno po drugovima N. Ivošević, komesar, i drug Ivošević, komandant bataljuna. Kao komandir čete, prilikom okršaja s Nijemcima i četnicima na Vežici i Sv. Križu, lakše sam ranjen u glavu. Kandidat KP Jugoslavije bio sam od polovice 1942. godine, dok sam u Partiju primljen kao komandir čete poslije ranjavanja, a prijem mi je saopćen od člana Općinskog komiteta druga Žirovnik Janeza i komesara bataljuna N. Ivoševića.

Drugom polovinom rujna 1943. prekomandiran sam u Komandu mornarice za Hrvatsko primorje i Istru u Crikvenici. U Crikvenici učestvujem u organizaciji skromne mornarice i njenih zadataka, među kojima jedan posebno značajan, a to je prvi desant kopnenih i pomorskih snaga NOVJ na otok Lošinj. Nakon prodora Nijemaca do ispred Senja, odlazim po nalogu zamjenika komandanta Komande mornarice, druga Ljube Dorčića, a prema instrukcijama Glavnog štaba Hrvatske i generala Terzića, brodom u Bari.

U Bariju sam postavljen od delegacije NOVJ i PO Jugoslavije i šefa delegacije druga Sergija Makijeda dana 7. 12. 1943. za komandanta za opskrbu pomorskim i zračnim putem NOVJ i POJ i bio direktno podređen šefu delegacije. Na ovoj dužnosti, tj. kao rukovodilac pomorskog i zračnog transporta i kao oficir za vezu s Anglo – Amerikancima (37 Military Mission) ostao sam do kraja rata. U tom razdoblju, od kraja 1943. do polovice 1945., osim ukrcaja brodova i aviona ratnim i drugim materijalom, prebacivanja (ukrcaja) prekomorskih brigada, učestvovao sam lično i u nekim specifičnim zadacima.

Nakon desanta na Drvar, kod prihvata u Bari maršala Tita, a s obzirom na dobre veze sa savezničkim oficirima, po kratkom postupku i u najkraćem vremenu iz savezničkih skladišta dopremio sam u tadašnju Maršalovu rezidenciju »Villu Carbonaru«, kompletno naoružanje, automatske strojnice za Maršalovu prateću četu, kao i tri kompletne radiostanice za potrebnu vezu. Takođe, učestvovao sam osobno i to zračnim putem pri evakuaciji ranjenika s aerodroma Berane (Crna Gora), evakuaciji ranjenika s aerodroma Otok i Gribalj (Bela Krajina) s avionima DC-2 (44 South African Squadron).

Morskim putem učestvovao sam u više raznih akcija britanskih pomorskih jedinica »MTB« na području Sjevernog Jadrana II. P. O. S. kao pilot, uglavnom prilikom noćnih prepada na njemačke pomorske jedinice.

Prilikom obilaska generala Alexandera našoj bazi, luci i bazenu gdje se vršio ukrcaj naših brodica vojnom pomoći, požalio sam se generalu da je pomoć oskudna, a nikako adekvatna naporima i žrtvama NOVJ i POJ. Ishod je bio pozitivan. Odmah nakon završetka rata aktom br. 2789 od 4. lipnja 1945. godine, Personalnog odjelenja Ministarstva narodne odbrane postavljen sam za atašea trgovačke mornarice u delegaciji pri Savjetodavnom vijeću za Italiju u Rimu. Na ovu dužnost stupio sam 15. srpnja 1945. i na istoj ostao do rujna 1948. godine. Prvenstveni zadatak bio je prikupljanje podataka o brodovima trgovačke, ratne, carinske i ribarske mornarice bivše Jugoslavije koje su Talijani tokom rata zaplijenili i uključili u svoju mornaricu te njihovo pronalaženje.

Ovaj zadatak sam uspješno obavio, naime, dobio sam podatke koji su obuhvaćali sve brodove trgovačke, ratne, carinske i ribarske flote do posljednjeg čamca, bilo u plovećem, oštećenom ili potopljenom stanju, s lokacijama i lukama gdje se nalaze. Ovi podaci, kako sam kasnije saznao, bili su od posebne koristi kod mirovnih pregovora o restituciji i naknadi ratnih šteta.

Pored ove djelatnosti u istom razdoblju vršio sam dužnost predstavnika FNRJ kod MWT (Ministry of War Transport) i UMA (United Maritime Authority) za Sredozemlje sa sjedištem u Napoliju.

Na ovim dužnostima zastupao sam interese pomorstva FNRJ na raznim međunarodnim konferencijama u Rimu, Napoliju, Marseilleu, Cairu i Bruxellesu.

U istom periodu bio sam iz Rima upućen na otprilike mjesec dana ispomoći drugu ministru Ivekoviću u Bruxelles u vezi podjele trgovačke mornarice bivše neprijateljske Njemačke kao naknadu proporcionalnu za potopljene brodove bivše Jugoslavije. Pored gore iznijetog, vršio sam još mnoge korisne djelatnosti. Nakon povratka iz Rima iz diplomatske službe prešao sam u komercijalne pomorske struke i to u Generalnoj direkciji trgovačke mornarice u Beogradu, zatim Jugoagenciji – Beograd u svojstvu rukovodioca raznih linijskih brodarskih poduzeća. Od travnja 1950. do veljače 1956. godine kod Jugolinije – Rijeka kao rukovodilac i koordinator linija. Od veljače 1956. godine do rujna 1962. u New Yorku, postavljen od Jugolinije i Uprave pomorstva za izvršnog potpredsjednika poduzeća Cross Ocean Shipping Co. – New York., kao rukovodilac komercijalnog poslovanja trgovačke mornarice FNRJ na sjevernoameričkom tržištu. Za vrijeme boravka u New Yorku završio kurs iz Međunarodnog pomorskog prava.

Od 1963. do 1974. godine  u Rijeci sam na položaju direktora Jadroagenta, filijale Rijeka, te u mirovini od 1. travnja 1974.

Posjedujem nekoliko pisanih pohvala od vojnih i političkih ličnosti, usmenih je bilo dosta, ali ordena malo, iako priznanja puno, a zasluga još više, s kojima su još živući upoznati. Od ordena dobio sam Orden zasluge za narod sa srebrnom zvijezdom, ukazom br. 3. od 18. veljače 1963. godine.

Vojna unapređenja: od potporučnika u čin kapetana I. klase (poručnika bojnog broda) naredbom V. Š. NOVJ pd. 1. 12. 1944., bilten br. 46 – 47 , strana 65., godina 1944.

 Sada živim u Kostreni, oženjen sam i imam dvoje djece.

 

 Andrija Stipanović je ispit za poručnika trgovačke mornarice za parobrode položio u Splitu 12. travnja 1934., zatim je 18. listopada 1937. pri Direkciji pomorskog saobraćaja na Sušaku položio kapetanski ispit za parobrode trgovačke mornarice duge plovidbe. Prva pomorska knjižica izdana mu je u Bakru 12. lipnja 1926., imao je tada četrnaest godina.

                                    Zvonimir Stipanović sa sinom Andrijom, 8. kolovoza 1912.

 

 Sa školskim jedrenjakom “Vila Velebita” u Grčkoj, posjet Akropoli, srpanj 1930. Pod brojem 1 Andrija Stipanović, pod brojem 2 njegov rođak Branko Stipanović iz Sušačke Drage.

 

Andrija Stipanović u mornarici Kraljevine Jugoslavije, oko 1930. godine.

 

Andrija Stipanović kao poručnik korvete ratne mornarice u Kraljevini Jugoslaviji 1941.

 

BRODOVI NA KOJIMA JE PLOVIO ANDRIJA STIPANOVIĆ

 

Na m/b Beograd Andrija Stipanović je plovio u tri navrata kao kadet, 1926., 1928., 1930., te u dva navrata kao kormilar, 1930. i 1931. Brod je 1943. potopljen kod Zadra avionskom bombom. Nakon rata je izvađen i preimenovan u Lastovo.

 

Časnik Andrija Stipanović na p/b Slovenac u Patrasu 1. siječnja 1931. Do 1918. to je austrougarski brod Villam, Nakon rekonstrukcije preimenovan u Bled. Andrija se ukrcao na Sušaku 23. 12. 1930. i iskrcao na Sušaku 5. 1. 1931. kako bi nastavio školovanje.

 

P/b Dubrovnik (bivši Lovrijenac). Andrija Stipanović je ukrcan kao kormilar od 3. do 14. rujna 1932.

 

P/b Slava na ulasku u Cardiff 24. lipnja 1933. Brodski dimnjak se preklapa s visokim tvorničkim dimnjakom u pozadini pa tako izgleda viši nego što je u stvarnosti. Brod je 16. ožujka 1940. naišao na minu i potonuo u Bristolskom kanalu. Andrija Stipanović se kao kormilar ukrcao na brod u Sušaku 29. studenog 1932., a iskrcao u Solunu 12. kolovoza 1933.

 

Andrija Stipanović se na Unu ukrcao kao kormilar u Solunu 12. kolovoza 1933., a iskrcao se u Rijeci 30. prosinca 1933. Brod je 11. listopada 1942. torpediran i potonuo je blizu otoka Caprija.

 

Na p/b Galeb Andrija Stipanović ukrcao se u Kraljevici kao 2. časnik palube 23. srpnja 1934. i plovio je na njemu do iskrcaja u Cardiffu 21. studenog 1934. Tada je čitava posada prekrcana na p/b Labud u luci Dunston on Tyne, skupa sa zapovjednikom Franom Zahejem.

 

 

Andrija Stipanović kao 2. časnik  palube na p/b Labud, Rosario  de Santa Fe, 22. rujan 1936. Prije je to britanski brod Erza. Torpediran je i potopljen 19. lipnja 1940. blizu luke Cork.

 

P/b Orao, bivši britanski Ger-y-Bryn, Beechpark i Grangepark. Andrija Stipanović se ukrcao na brod kao 2. časnik u Hamburgu 22. studenog 1937., a iskrcao u Rotterdamu 11. prosinca 1937. Ponovo se ukrcao na isti brod kao 1. časnik palube u Cardiffu 21. lipnja 1939. i prekrcao 8. svibnja 1940. u Port Saidu na p/b Lucijana.

 

P/b Lucijana. Andrija Stipanović se kao 1. časnik ukrcao u Trstu 8. ožujka 1938. i iskrcao na Sušaku 18. veljače 1939.  Od  21. prosinca 1941. do 10. listopada 1946. brod je bio u najmu Britanskog ministarstva ratnog pomorsta. Nakon povratka u Jugoslaviju je nacionaliziran i preimenovan u p/b Livno.

 

Četiri Kostrenjana na p/b Lucijana, Rio de Janeiro, 1938. Slijeva na desno: Teodor Tedi Tijan, 2. časnik palube, Ivan Jović Suzanić, 3. časnik palube, Jura Suzanić, zapovjednik, Andrija Puba Stipanović, 1. časnik palube.

 

JOŠ NEKOLIKO FOTOGRAFIJA IZ OBITELJSKOG ALBUMA

 

Andrija Stipanović kao ataše trgovačke mornarice  (od 1945. do 1948.) ispred jugoslavenske ambasade u Rimu sa svojim  šoferom Patallinijem.

 

Blanka Stipanović sa sinovima Igorom i Zvonimirom te djevojčicom Ljiljanom, autor članka se ne sjeća njezinog prezimena, na rimskom kupalištu Lido 1946. godine.

 

Andrija kao ataše trgovačke mornarice u delegaciji pri jugoslavenskoj ambasadi u Rimu, kolovoz 1945. godine. Osnovni zadatak bio mu je restituiranje  jugoslavenskih brodova zaplijenjenih, konfisciranih ili otetih na bilo koji način za vrijeme talijanske okupacije jugoslavenskog dijela obale.

 

 

U Egiptu, Andrija (Puba) Stipanović  (drugi slijeva) u društvu članova  BMWT-a (British  Ministry of War Transport) u kolovozu 1946. Kapetan Stipanović  je u Kairu  na pregovorima s članovima Britanskog  ministarstva  ratnog transporta o restituciji   jugoslavenskih trgovačkih i ratnih brodova.

 

 

U Provinciji Buenos Aires, Andrija Stipanović je treći slijeva.

 

Kao “gaucho” u Provinciji Buenos Aires na rijeci Parani, na posjedu hrvatskog iseljenika u  Ramallu. Andrija Stipanović je drugi slijeva. (Gospođa Andrea Šain iz Orebića naknadno nas je obavijestila da je prvi s desne strane kap. Branko Kovačević iz Orebića koji je plovio na p/b Orao i bio na njemu od 1938. do torpediranja, da je fotografija nastala 1939. i da se ista fotografija nalazi i  u zbirci Ane Šobat.)

 

24. listopada 1940. na kraljevskom ratnom brodu Galeb, minonoscu, u Kumboru, Boka kotorska. Slijeva na desno: poručnik korvete  Vladimir Kralj, Miljenko  Mažuranić  i  Andrija Stipanović.

 

Isječak iz mjesečnika poznatog Downtown Athletic Cluba iz New Yorka (oko 1960.). U njemu se navodi da je Andrija Stipanović, kapetan trgovačke mornarice, potpredsjednik Crossocean Shipping Company koja predstavlja jugoslavenske brodarske agencije u SAD-u. Hobi mu je jedrenje. U Drugom svjetskom ratu bio je oficir za vezu s američkim saveznicima.

U Rijeci 5. svibnja 2022., Igor Stipanović