ŠKOLSKI BROD VILA VELEBITA I DNEVNIK KADETA IVANA MALEŠIĆA IZ 1913.

VILA VELEBITA na zimskom četverovezu u Bakru, na palubi su članovi profesorskog zbora s ravnateljem, članovi posade i kadeti, datum nepoznat.

ŠKOLSKI BROD VILA VELEBITA

VILA VELEBITA izgrađena je 1908. godine u njemačkom brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu, bio je to jedrenjak vrste brik-škuna (fr. brigantin ili brik- goélette, engl. brigantine, tal. brigantino-goletta, njem. Schooner-Brigg, Schooner, španj. bergantine, bergantine-goleta).

Idejni začetnik projekta bio je tadašnji ravnatelj Kraljevske pomorske akademije u Bakru, kapetan korvete i prof. Vjekoslav Baborsky. VILA je preuzeta 1. rujna 1908. u Kielu, 8. je listopada iste godine, pod zapovjedništvom kapetana duge plovidbe Nikole Turine, svečano uplovila u matičnu luku Bakar.

Brod je bio namijenjen pomorskim školama u Bakru, Dubrovniku i Kotoru. Na njemu su se, teoretski i praktično, uvježbavali budući kadrovi nautičke i strojarske struke.

Trup broda bio je čelične konstrukcije, oplatni limovi su bili međusobno zakivani.

Dužina: 35.5 m (115 ft); širina: 7.77 m (25 ft 6 in); visina 4.11 m (13 ft 6 in), od kobilice do zaštitne palube i gaza 3.05 m (10 ft), uključujući kobilicu.

Dimenzije su konvertirane iz stopa u metre prema podacima s precrtanog nacrta glavnog rebra, gospodin Milojko Mandić precrtao je originalni nacrt koji se nalazi u pomorskom muzeju u Kotoru, a prikazan je u monografiji Pomorska škola Bakar 1849. – 1999.)

Visina jarbola: 30/28 m s 13 jedara ukupne površine oko 700 m2. Reg. tona 257 i neto nona 74. Imao je pomoćni parni stroj od 305 KS, gorivo ugljen, mogao je ploviti brzinom od 7 Nm. Uz povoljan vjetar, sa svim razapetim jedrima, mogao je doseći brzinu do 13 Nm.

Brojne generacije nautičara i strojara iz okolnih  mjesta i kvarnerskih otoka, kao i Mađara i Čeha, ali najviše Bakrana i Kostrenjana, prošle su praktičnu obuku iz struke na višetjednim putovanjima po Jadranu i Mediteranu, uplovljavali u brojne luke u kojima su imali susrete s tamošnjim pomorskim školama i tako unapređivali svoje znanje.

U ovom članku donosim i presliku dnevnika kadeta Ivana Malešića iz Kostrene Sv. Barbare s prvog ostvarenog kružnog putovanja po jadranskim lukama koje je trajalo od 21. lipnja do 2. kolovoza 1913. godine. Ovaj dnevnik, napisan prije 101 godinu, danas čuva unuka kapetana Malešića, Gordana Šoić r. Pavešić.

Tu su i fotografije/kartoline prikupljene od brojnih barbaranskih obitelji.

Jedan od najpoznatijih fotografskih studija tog vremena bio je Atelier Jellusich, Abbazia, dvorskog fotografa Edmunda Jelušića iz Opatije. Zanimljivo je da su slike bile izvedene u nekoliko varijanti, crno-bijeloj, smeđoj i maslinastozelenoj, kasnije i u boji.

Kamo god je uplovljavala VILA VELEBITA izazivala je na tisuće radoznalih pogleda i uzdaha.

Fotografi nisu štedjeli svoje fotoploče kako bi putem tisuća slika u vidu kartolina (suvenira) bilo razaslano diljem svijeta.

Početkom II. svjetskog rata, u travnju 1941., kad je Bakar bio pod talijanskom okupacijom, VILA VELEBITA se nalazila u disarmu (raspremi) u Crikvenici. (Ukoliko netko posjeduje slike iz tog vremena neka ih ponudi). Talijani plijene brod i odvode ga u Italiju, da bi ga tokom rata potopile njemačke pomorske snage.

Prvu, filigranski preciznu maketu VILE izradio je Milojko Mandić i počastio je Bratovštinu sv. Nikole time da maketa bude izložena u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari na izložbi maketa starih jedrenjaka koja je bila otvorena 4. prosinca 2001. godine

 

VILA VELEBITA 8. listopada 1908. plovi uz kostrensku obalu na putu za Bakar, okružena je brojnim barkama i motornim čamcima, nadlijeće ju čak i sportski avion, kadeti na križevima (snastu) tzv. rubnim pozdravom otpozdravljaju pratiocima.

 

8. 10. 1908. VILA VELEBITA uplovljava u Bakarsku valu, matičnu luku Bakar. Kadeti na snastu tzv. rubnim pozdravom pozdravljaju Bakrane. Na svečanosti upriličenoj tom prigodom jedrenjak dobiva službeno ime: VILA VELEBITA.

Bakarsku valu z južne strane zapira kostrenski niz vrhova, Sopalj, ki je i najviši, vidi se samo del. Hodeć prema jugoistoku je vrh Ravna ili Čista, Babna i drugi, se do punte Babe i dede na izlazu iz vale. Od Žihorne preko Čiste, nekada je to bil čist, brisani prostor na ken je bura nosila se pred sobun, vodila je cesta (jasno vidljiva na fotografiji) od Trsata preko obe Kostrene, Sv. Lucije i Sv. Barbare, povezivala je Sv. Kuzam, Bakar, Škljevo, Kraljevicu i druga mesta.

Cestu su zagradili Francuzi za vrime Napoleonove vojne. Mnogo kasnije je izgrađena Jadranska magistrala.

Niz strminu od Čiste put Bakra vijugal je generacijama utaban uski put po ken su hodili, tekli, a i takali se kostrenski školani, lovili se i utrkivali se ki će prvo va Bakar arivat va realku i/ili nautiku. Potle II. svjetskog rata, negdere do 1963./64., morebit je još ki i ki školan ko leto hodil ten puton. Putem bi se zmočili, aš potle dažja se sa voda zlevala po putu i po lehami preko keh se moralo pasat. I onput bi se va školi okolo peći sušili.

Već puti va proliće bi se ustajalo va borićima igrajuć se na škrilji. Va proliće, kad bi zateplilo i priroda se budila, najmlaji školan je moral z granun mašuć čistit paučinu ka bi preko noći bila spletena. A kad bi se ka kačka preprečila na putu moral ju je potirat al ubit. I ja san tu univerzu pasal. I potle nastave isten puten uz breg su se doma prtili

Se to je spadalo usput va školovanje.

Dogodovština pohajajuć va Bakar bilo je, malo rečeno, na hiljade.

I se generacije su imele jedan zajednički cilj, finit školovanje, domoć se broda, aš moto je bil: „Navigare necesse est“.

Još ima živućih ki bi se na ovu storiju mogli nadovezat i dodat svoja sjećanja. Neka se jave!

 

VILA VELEBITA u raspremi na vezu u Bakru. Brod je, povodom vjerojatno nekog značajnog datuma, okićen velom galom, državnom zastavom na baštunu i međunarodnim signalnim zastavama na jarbolima. Ova je fotografija, kao kartolina iz Bakra, poslana u München 13. 8. 1934. Pečat pošte Bakar. Desno od VILE VELEBITE vidi se zvonik crkve sv. Andreja, nekad trećoj po veličini u Hrvatskoj.

 

VILA VELEBITA pred partencu dana 21. lipnja 1913. na prvo kružno putovanje s kadetima. Zbog nepovoljnog vremena partenca iz Bakra bila je odgođena za oko 8 sati, to saznajemo iz dnevnika kadeta Ivana Malešića. Iz brodske ciminjere uzdiže se dim potpaljene kaldaje.

 

VILA VELEBITA na remontu u doku škvera Ganz Danubius, to je današnji 3. MAJ. Kadeti, kao dio praktične nastave održavanja, rade na čišćenju i zaštiti podvodnog trupa broda. Datum nepoznat.

 

VILA VELEBITA u bonaci razapetih križnih jedara. Ova je fotografija/kartolina iz Kostrene upućena Tomi Pezelju 19. 3. 1909. u Philadelphiju. Tekst na slici pisan je tušem.

 

VILA VELEBITA ljeta 1939. ispred Korčule u plovidbi niz vjetar, u krmu, a možda je to bilo “mezzo nave”.

 

Godina nepoznata, ravnatelj Pomorske akademije s grupom profesora i kadetima. U pozadini  grad Bakar.

 

Grupa kostrenskih đaka – kadeta Pomorske akademije koji su sebe nazvali Kostrenska banda. Slijeva na desno u drugom redu: Marijan Maro Ružić, klasa 1930. (drugi), Juraj Jura Uršičić, klasa 1929. (četvrti), Jakomo Jakov Marunić, klasa 1931. (peti). Ukoliko netko prepozna druge osobe iz grupe neka se javi, kako bi se njihova imena nadopisala.

 

Kadeti uz vođu palube vježbaju brojne čvorove, šivanje rasparanih dijelova jedara i druge mornarske vještine.

 

Kadeti na palubi oko vertikalnog vitla (mehaničkog ili parnog, engl. capstan) kojim su se pritezali konopci za privez broda ili dizala sidra. Vitlom se upravljalo tako da se 6 do 8 poluga umetalo u škace (utore) na glavi vitla i snagom ljudskih mišića ono se vrtilo. U lijevom donjem uglu je kadet Ivan Vukoša. U desnom uglu, u bijeloj uniformi, je kapetan Nikola Gerechtshammer, zapovjednik VILE VELEBITE s najdužim stažom.

 

Kadeti na krmenom kasaru vježbaju rukovanjem sekstantima, izračunavaju točke broda te ih ucrtavaju na pomorsku kartu. Autor ove fotografije je B. Bronzin, fotograf. Na fotografiji su Mingotti Benvenuto (Rijeka), Malešić Ivan (Kostrena), Marunić Ivan (Kostrena), Bronzin Bruno (Novi), Pahor Petar (Selce), Randić Bartol (Dinko?), Kostrena, Šišul Mirko (Bakar), Vičević Antun (Sv. Kuzam). Svi klasa 1913./1914.

 

Tri kadeta slikana u Napulju 1932. g. na kružnom putovanju po Mediteranu. Slijeva na desno: Zvonimir Zvonko (Čić) Pezelj, Branko Dražan Stipanović i Andrija Puba Stipanović.

Na poleđini kartuline kadet Andrija Stipanović zapisao je imena kadeta.

 

VILA VELEBITA u nevremenu, u gornjem desnom dijelu slike je jedan od trojice kadeta s prethodne slike, grčevito se drži za konop da ga kolap (val) ki se imbarkiva preko bande od broda ne pobere z kuverte.

 

Kadeti na palubi VILE s drvenim kablićima, osnovnim priborom za održavanje čistoće kuverte od tikovine, uz kabliće još idu bruškini i pikule za ribanje.

 

Kadeti Pomorske akademije Bakar imali su tri akademske uniforme: zimsku, tamnoplavu; ljetnu, bijelu; radnu, platnenu; majice kratkih rukava na plavo-bele rige, adekvatne kadetske kape i ostali potreban pribor. Kadeti na slici za sada nepoznati.

 

Maketu školskog broda VILA VELEBITA izradio je Milojko Mandić, veliki zaljubljenik svakog plovila pod jedrima. Maketa je izrađena prema osobno precrtanom originalnom planu glavnog rebra u omjeru 1: 75.

 

DNEVNIK KADETA IVANA MALEŠIĆA IZ 1913. GODINE

Kapetan Ivan Malešić (1895. – 1966.)

Ivan Malešić, kapetan unutrašnje plovidbe, zapovjednik, kasnije inspektor na Jugoslovenskoj rečnoj plovidbi, rodom je iz Kostrene Sv. Barbare. Pomorsku akademiju u Bakru završio je 1914. Autor je dnevnika koji je kao kadet pisao na školskom brodu VILA VELEBITA od 21. 6. do 3. 8. 1913. godine, za vrijeme kružnog putovanja po Jadranu.

Zbog sve težeg i neizvjesnog zapošljavanja na trgovačkim brodovima između dva svjetska rata, među prvim moreplovcima odlazi na Dunav i zapošljava se u Jugoslovenskoj rečnoj plovidbi u Beogradu. Poduzeće je 1947. preimenovano u Jugoslovensko državno rečno brodarstvo da bi se od 3. 12. 1952. naziv ponovo promijenio u Jugoslovensko rečno brodarstvo (JRB).

Kap. Malešić plovi kao zapovjednik na riječnim tegljačima – guračima šlepova, kao i drugim riječnim plovilima – brodovima, Dunavom i njegovim plovnim pritokama. Nakon dugogodišnjeg iskustva na riječnim plovilima unaprijeđen je u inspektora.

U Zemunu su brojni kostrenski kapetani unutrašnje plovidbe, upravitelji stroja, manipulanti i oni drugih struka, imali svoj klub. Kostrenska zajednica imala je oko četrdesetak članova s obiteljima. U nedostatku stručnih kadrova bili su traženi i poštovani. Pojedinci su obavljali vrlo složene i odgovorne poslove povezane s riječnom plovidbom.

 

Poštovani čitatelju ove stranice, inicijalno je ovaj članak trebao isključivo biti posvećen kapetanu unutrašnje plovidbe Ivanu Malešiću i njegovu dnevniku iz 1913. g., koji je vodio kao kadet za vrijeme prvog ferijalnog putovanja Kraljevskog školskog broda VILA VELEBITA od 21. 6. do 2. 8. iste godine.

Pošto sam, uz dnevnik, imao brojne slike broda i saznanja o događajima iz istog ali i kasnijeg razdoblja, ukomponirao sam ih u tu podosta složenu štoriju koja je većim dijelom povezana.

Na tebi je da dnevnik pažljivo pročitaš i da zamisliš kako je biti jedan od kadeta koji mora proći taj trening da bi došao do poziva kapetana duge ili unutrašnje plovidbe. Želim ti ugodno čitanje.“

 

(Dnevnik kapetana Malešića je iz arhive njegove unuke Gordane Šoić r. Pavešić)

 

Ovo bi reć naviganje va mestu. Saki od kadeti na oven litratu je vježbal za upoznat se z saken delom na snastu. Od pete do pomula jarbola saki od kadeta prije partence moral se navadit ča je ča i zač služi na snastu. Ki konopi su gindaci, škote, tarcaroli, pataraci itd. Saki je moral mislet i za se i za drugoga da se dizgracija ne dogodi. Moral se znat prtit, prehićivat se, hodit po marčapjedima, ubirat i motat jidra po lošen vrimenu, s v e t o pravilo je bilo „jedna ruka za brod, druga ruka za se“.

Semi je bilo zabavno se te radnje vježbat na suho, bez vetra, valjanja i fikanja, aš kad dojde frka saki mora znat ča mu je delat prvo!

Morebit nekome danaska to zgleda igrarija, Ne, to je bil šerio posal.

Koristili su stručne nazive na talijanskm jeziku, npr. za pramčani jarbol po segmentima od palube prema vrhu: trinketo (trinchetto), paroketo (parochetto), velačino (velaccino), kontrovelačino (controvellacino) i za vršni dio maestra (maestra).

Se ukupno bilo ih je preko 180, ča za snast, ča za jedra, ča za opute i konope, čuda toga za navadit se. Bilo je i hrvatskog nazivlja korištenih u tadašnjoj kraljevskoj mornarici. Odumiranjem prakse na jedrenjacima odumrli su i ti nazivi.

 

Zahvaljujem svim Barbarankama i Barbaranima ki su mi benevolentno za mog aktivnog mandata od 1997. do 2007. tj. od osnutka „oživljene“, nove Bratovštine, dali na uvid s pravom preslike brojne obiteljske dokumente i litrate povezane s pomorskom poviješću Kostrene Sv. Barbare.

Se brže i brže se bitne i one nebitne činjenice, stvari i događanja pozabljiva, a ča se pozabi to se zatare i vrnut se nikad više neće, aš nisu zapisane.

Žalin za semi neprikupljenim artefaktima. Prema mojemu saznanju bilo ih je, ča bi rekli „na pretek“, a sada ne znan dal bi se još ča našlo.

Vi mlaji, prekopajte škafetini, stare kuverte, stari litrati (sliki), kartoline i se ča ste morebit zahitili, aš se ča se još najde ZLATA VREDI.

Prepušćajte onemi ki neč o tome znaju da još ku štoriju poslože i da bude zapisana.

Zvonimir Stipanović, lipanj 2024.