Milutin Cihlar Nehajev rodio se u Senju 1880., majka mu je bila Ludmila (Milica) Polić iz Kraljevice, jedina kći trgovca i brodovlasnika Martina Polića koji je imao još devet sinova (Stjepana, Nikolu, Martina, Luju, Vinka, Mojzea, Bogoljuba, Roka i Franju). Otac, Sebald Cihlar, Čeh koji je u Hrvatsku došao na nagovor Augusta Šenoe, tadašnjeg praškog studenta, u Kraljevici je radio kao učitelj i tajnik Narodne čitaonice, da bi se 1878., iz političkih razloga, preselio u Senj.
Milutin Cihlar Nehajev (Senj, 1880. – Zagreb, 1931.)
Milutin Cihlar (koji se nazvao Nehajev, sa šesnaest godina napisao je odu Senju gradu) bio je jedan od najobrazovanijh ljudi svoga doba, školovao se u Senju i Zagrebu, studij kemije s doktoratom završio je 1903. u Beču. Taj romanopisac, dramatičar, pripovjedač, prevoditelj, publicist, kazališni i glazbeni kritičar, novinar, 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Najpoznatija su mu djela roman Bijeg iz 1909., koji mnogi smatraju najboljim romanom hrvatske moderne te povijesni roman Vuci iz 1928. godine.
Pripovijetku Kostrenka (1930.) Milutin Cihlar Nehajev je prema usmenom predanju pisao u kući kapetana i principala Martina Šoića, viđali su ga pod barsom u dvorištu kuće koja je jedna od rijetkih u Šoićima koja nije srušena u eri izgradnje rafinerije i u koju je on dolazio u posjet svojim rođacima, kapetanu Mojzeu Poliću iz Kraljevice, njegovoj supruzi Konstantini, kćeri Martina Šoića, i njihovoj kćeri Jelkici udatoj Mavrić i, čija ga je sudbina i inspirirala. Mojze se zove i lik osiromašenog kapetana iz ove pripovijetke, jednog od mnogih koji se ne snalaze u vremenima u kojima je para zamijenila jedro.
Pripovijetka počinje slučajnim susretom pisca i Andra, prijatelja iz djetinjstva, nisu se vidjeli desetak godina. Susreli su se na parobrodu koji je iz Rijeke plovio za Kraljevicu i sad sjede na nekoj terasi, večeraju.
Sunce je zapadalo u bojama od ognja, odbljeskujući titravo zlato po modrikasto-olovnoj pučini – parobrod je pod nama davao sirenom veseli glas putovanja, obzorje se plavilo u bezkrajnoj providnosti: ova je večer imala u sebi nešto radostno i puno nade, u njoj se priroda nije odmarala od umora, nego se rekbi još jednom razcjetavala prije sna. Noć će pasti istom za uru i više; nas dvojica ne trebamo svieće da oživimo razgovor. Brbljamo baš od srdca, i kucamo se, sretni i od predivnog dana i od nenadanog našeg susreta.
Andre je poletan i vedar predstavnik nove generacije, pohađao je trgovačku školu u Ljubljani, radio u poslovnicama u Marsilji i Londonu, vjeruje u sebe i svoju sreću, pun nade gleda u budućnost. Roditelji mu još živi, otac mu stekao dosta imetka jer je shvatio da je vrijeme pare i željeza pa svom sinu nije ostavio „ jedno od onih drvenih čudovišta sa stotinu križica, što su bila „armižana“ u riečkoj luci, umirući bez posla i u preplitkoj vodi, jedrenjaci izvan službe, invalidi brodarstva.“ Iz svoje parobrodarske poslovnice u Rijeci Andre komunicira sa svih pet kontinenata, tisuće ljudi ovisi o njemu i njegovoj spretnosti, sebe drži pionirom uspjeha, iako i sam Primorac, zamjera domaćim ljudima na pomanjkanju prilagodbe, poduzetništva, zamjera im što su zatvoreni u sebe i svoj svijet umjesto da idu u Rijeku i Trst i da se upoznaju s novim prilikama i novim gospodarima. Navodi kao primjer omišaljske žene koje već četiristo godina nose crninu za svojim izgubljenim knezom.
Pisac osjeća da je ta Androva „englezština“ nepravedna, da treba obraniti domaće ljude koji nisu tako poduhvatni, „ali su tvrdi na svoje“. Andre se ne da i pokazuje na Kostrenu, selo na vrhu brijega u kome ljudi već žive vjekovima, a još nisu izgradili pristojan put do mora već stoluju u svojoj osami.
Pisac se tome energično suprotstavlja.
Poznavao sam Kostrenu dobro i proučavao sam, boraveći više puta na briegu kod rođaka, značaj onoga kraja i onih ljudi. Andre se sasvim varao:Kostrenjani su bili znameniti mornari i dali su iz svoga sela izuzetnih ljudi. I mužkarci i žene imaju i te kako svoju crtu osobitu.
Drugi dio pripovijetke počinje opisom Kostrene, njenoj sudbini krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.
Dvie su Kostrene, nazvane po crkvama; jedna je sv. Lucija, niže pri Rieci na cesti i druga sv. Barbara na vrhu briega, razštrkana u par kuća između propalih vinograda, koji su ograđeni gromačama od suho naslagana kamena. Obje Kostrene imadu i svoju luku, u kojoj svaki dan pristaju parobrodi malih obalnih pruga; ali pravi starosjedioci mjesta stanuju visoko nad morem. Danas uz obalu ima vila i kupalištnih kabina i u ljetu stranaca; ali ja pričam onako, kako je bilo prije trideset godina, kad su se zbile ove zgode. U Kostreni sv. Barbari tada gotovo i nije bilo mužkaraca – i mornari i kapetani izbivali su od kuće kroz godine, a doma su s djecom živarile žene, vječne udovice. Nošnja je žena iz puka crna; možda zato, da budu uviek pripravljene na pravo udovičtvo. Jer u crkvi sv. Barbare i u hodniku župnikova dvora bilo je sva sila slika posvećenih morskoj zviezdi Djevici Mariji i prikazanih za hvalu od pomoraca, koji su se spasli u olujama. Valovi su na svim slikama sivo zeleni i strahovito zapjenjeni; lađe s tri jarbola bacane su od uragana kao dječja igračka; u desnom je kutu vazda slika Djevice sa bielim trakama Nade, koja je osvanula u najvećoj opasnosti. ii Kostrenjani su od vajkada stanovali na briegu i bili ipak mornari; čamce drže dolje pri obali – ali domove svoje nisu približili moru.
…
Sve ovo može biti mašta ali je istina, da su Kostrenjani i u naše vrieme imali glas kano opor i zaseban narod. Na moru im je bilo malo premaca, stariji su gdjekad počimali služiti kao mali na parobrodu, pa dopirali do komandantskog mjesta na kolosima za Braziliju ili za Levanat, imajući plaću od trideset zlatnih lira sterlinga na mjesec.
…
Trsi su poharani, more se iznevjerilo – Kostrena je propadala i propala mnogo očitije nego ostala mjesta, koja su, budući kraj mora, ipak nešto imala koristi od mjestnoga prometa. Kako-god se je Rieka dizala, tako se Kostrena gubila u siromaštvu i nemoći. Kostrenjanin je ostao i dalje povjestnički mornar, borac s olujom, da ga tražiš širom svieta. Ali sad su bila nova vremena…
…
Kapetan Mojze predstavnik je starije generacije kapetana, jedan od mnogih koji se nisu uspjeli prilagoditi novim vjetrovima. Prava suprotnost Andru.
Kapetan Mojze, vlastnik najljepše kuće u Kostreni, nije doživio podpunoga pada sela, ali je i na sebi morao osjetiti, kako su se mienjale prilike na briegu, u koji se bio priženio. Žena njegova, odvjetak bogate familije pomoraca, bila je na glasu ljepota. Njoj za volju preselio se on, jednako sin veoma imućnih brodovlastnika, u Kostrenu, i tu osnovao svoj novi dom. To je dvorac sa željeznim, umjetnički okovanim vratima u pridvorju, sa popločanom predkućnicom i glorietom u vrtu, sa ormarima punima francuzkih likera, sa slikama Kolumbova puta u širokim pozlaćenim okvirima, sa obilnim cvjetnjakom i malim podrumom kostrenske vodice, koja je jednako znamenita kao i bakarska. Takva je razkoš pomorca, koji ima trideset lira mjesečno, upravlja poput vladara lađama od par hiljada tona i poslije dugih mjeseci dolazi kući, k ženi i djetetu. U težkoj crnoj svili i sa preobiljem zlatnih narukvica, kopča i lanaca na sebi, kapetanova je žena, idući u nedjelju na misu, bila smatrana kao prva gospođa i vladarica na briegu.
…
Kostrena nije znala da se i za ovog moćnika (kapetana Mojzea, op. aut.) spremaju lošija vremena: kapetan bio je jednoga dana prisiljen da napusti svoje komandantsko mjesto u riečko-madžarskom družtvu i morao se zadovoljiti skromnijom službom na bugarskoj liniji. Tri godine kasnije prihvatio se pače i toga, da negdje oko Carigrada na maloj pruzi prevozi ugljen. Ovo polagano i stalno nazadovanje nije se opažalo doma u promjeni života. On sam, dok je kod kuće, a još više žena i diete, navikli su na škrt život Primorca, koji sebi ne priušti razsipnijeg zalogaja. Kupovao se je kao i prije komadić mesa za juhu, živjelo se od ribe i „pašte.“ Kapetanova se gospođa još vazda sjala u svojoj svili i pod zlatnim lancima. No kad je Mojze, iza turske službe, u Kostreni proboravio bez posla čitavu godinu dana, vidjelo se, da je i njega zahvatila sudbina.
Njegova lijepa kći Mirica u međuvremenu se udaje za učitelja u bakarskoj školi koji je duševno obolio i ostatak života će provesti u ludnici. Kapetan Mojze umire. Mati i kći žive skromno, iako su mjesečni troškovi za bolesnika veliki, nikad i ne pomišljaju da bi ga mogle „naprtit“ njegovoj općini. Mirica veze i potajno svoja veziva i pletiva bezuspješno nosi jednom trgovcu u Rijeci. Godine prolaze. One stoički i dostojanstveno podnose sve tegobe. I kad su napokon prisiljene načeti škrto čuvan zamotak parobrodarskih akcija, Mirica će u poslovnici u Rijeci sresti Andra koji će ih kupiti i zaljubiti se u nju na prvi pogled. I nje se dojmio taj bistroumni i odlučni muškarac.
To što je udata njemu nije smetalo, htio je da mu postane suprugom, njegovi će već odvjetnici naći načina da njen brak proglase nevažećim. Ali ona ne želi ostaviti svog zakonitog muža, njena vjera i njen moral joj to ne dopuštaju.
Andre u početku ne može shvatiti da Mirici nudi lagodan život, svoju ljubav, sjaj i vedrinu, a ona, unatoč tome što s godinama siromaštvo u kući kapetana Mojzea postaje sve nesnosnije, radije bira siromaštvo i tugu. On, uspješan trgovac, brodovlasnik i šef poslovnice, gradi kuću u Kostreni da bi joj bio bliže.
Njega je uzrujavalo sve, što ga je u toj nesretnoj Kostreni priečilo da priđe bliže Miri; uzrujavao ga je mrtvi mir sela, uzrujavale bogomoljske navikežena, uzrujavala ga oporost ove vjere i ove častnosti, koja se kroz vjekove nakupila na briegu.
Sudbina je htjela da su se Andre i Mira oženili već sijedi, nakon smrti njena muža. Svjedok tome bio je i pisac s početka pripovijesti koji Andra podsjeća na njegov davni i prenagli sud o Kostreni te završava pripovijetku riječima:
Andre je spoznao da imade veličine, koja nije u suludoj brzini napora i uspjeha. Kraj života proveo je u Kostreni, koja još uviek nije imala uređene ceste do mora.
i. Jelkica Polić, udata Mavrić, u Kostreni je, zbog ove pripovijetke, bila poznata kao Jelkica Kostrenčica.
ii. Stariji Kostrenjani sjećali su se mnogih zavjetnih slika koje su, nažalost, netragom nestale.
Nehajev, Milutin, 1944. Pripoviesti. Izdanje Hrvatskoga izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb.
V. Š .K.