FOTOGRAFIJAMA I SLIKAMA (razgovor s Vidicom Dobrila r. Marunić)

 

Razgovor s Vidicom Dobrila Marunić prustovska je potraga za izgubljenim vremenom. Vremenom u kome su barbaranski zaseoci još svi bili na svom mjestu, cijeli, neraseljeni, neporušeni. U kome je odrastanje među mnogobrojnom rodbinom bilo sretno i zaštićeno, a tragično i izgubljeno ublažavalo se onim starinskim zajedništvom, prijateljstvom i pjesmom.

Šoići, jedan od zaselaka u Kostreni Sv. Barbari, krajnje desno je željeznička stanica.

 

Kapetan Toma Tijan (1879.  – 1928.), Vidičin nono po majčinoj strani

 

Brod Topola, ljeto 1927., kapetan Toma Tijan u sredini

 

Danijel Dane Marunić, Vidičin nono s očeve strane, Gale’s Studio, 1927.

 

Jakov Jakomo Marunić, Vidičin otac, u Kraljevskoj mornarici

 

Jakov Marunić prvi zdesna

 

Lisabon, ljeta gospodnjega, dne 1. 8. 1941., piše na poleđini. Otac i sin, Danijel i Jakov Jakomo  Marunić, ukrcani na različitim brodovima, slučajno su se susreli u Lisabonu i ovjekovječili to ovom fotografijom.

 

Ovo je isto popova kuća piše na poleđini ove fotografije snimljene u Australiji, osobe su nepoznate. Parobrod Ugarskog istočnog parobrodarskog društva (poznatog i kao LEVANT), Turul, bio je drugi brod ove kompanije koji je isplovio iz Rijeke za Australiju. Naime, ta je kompanija od 1912. održavala redovitu prugu iz Rijeke i Trsta za Australiju. Turul je u augustu 1914., kao neprijateljski brod, zaplijenjen u Melbourneu pa je tako 2. strojar Danijel Marunić bio s ostalom posadom u zarobljeništvu u Australiji od početka rata sve do aprila 1920. godine.

 

Nona Zora r. Pavešić i nono Danijel Marunić u Sršćici

 

Danica i Zorka Marunić, Sršćica

 

Danijel i Jakov Jakomo Marunić, otac i sin na istom brodu

 

Danijel Marunić drugi slijeva

 

Nono Dane Marunić treći slijeva

 

Prvi slijeva Danijel Marunić, drugi Bartol Jelenčić, četvrti Fil Tijan

 

Posada nepoznatog broda, nono Dane sjedi drugi zdesna

 

Zapovjednik (drugi slijeva, s dalekozorom) i prvi časnik Jakov Jakomo Marunić (prvi zdesna)

 

OSNOVNA ŠKOLA U KOSTRENI SV. BARBARI TRIDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA

 

Prvi u drugom redu Radojica Tijan, druga Zorka Marunić, treća Marija Čeh, četvrta Nada Linić, Slavka Nekić na kraju reda. U zadnjem redu treći je Žarko Pezelj, posljednji je Milenko Pezelj. Slikano 23. svibnja 1934.

 

Drugi razred osnovne škole u Kostreni Sv. Barbari 1933. Sjede u prvom redu slijeva na desno: Cvjetko Pajkurić (prvi), treći Teo Tonković (?), Marinka (?) (peta), Ema Medanić (sedma). Iza njih Stanislav Tijan (prvi), Nada Margan (druga), Mileva Vukoša (četvrta), Zorka Marunić (peta), Lovorka (?) (osma), Božena Linić (deseta), Anka Šoić posljednja, ili je to brat Tanje Miloš (?). U zadnjem redu: Svetozar Tonković (drugi), Viktor (Žarko?) Pezelj (peti), Milenko Pezelj (osmi). Vjerojatno ista nepoznata učiteljica  je na obje slike. Slikani 23. svibnja 1931.

 

BARBARANSKE DIVOJKI

 

Ispred kuće gospe Zine.  Prva slijeva Maruška Tijan, Dina Tijan, Dubravka Medanić, Anka Šoić, Sonja Tijan, iznad njih kavu melje Olga Tijan.

 

Druga slijeva Bosiljka Tijan, Olga Tijan, Marica Ćepulić

 

Bosiljka Tijan sjedi, stoje Olga Tijan, Danica Marunić i Marica Ćepulić

 

Olga Marunić r. Tijan (1911. – 1963.)

 

VJEROJATNO NA PAROBRODU KARAĐORĐE JADRANSKE PLOVIDBE D. D. SUŠAK

 

Olga Tijan i Ljubica Mandić

 

Na palubi, Olga Tijan i Ljubica Mandić

 

Eulo i Olga Tijan, brat i sestra, vjerojatno na putovanju s parobrodom Karađorđe, slikani u  lunaparku.

 

BARBARANSKA KUMPANIJA

 

Sjede slijeva na desno Dinka Medanić, Zvonko Pezelj, Cenka Medanić, stoje Marica Ćepulić, Ante Randić, Jakov Jakomo Marunić i Olga Tijan. M. Kovačić, Fotograf Sušak, Trumbićev trg.

 

Na vrhu, slijeva na desno: Vito Pavešić, Željko Ćepulić, Boris Dujmić, četvrta osoba nepoznata, u srednjem redu druga je Anka Šoić, slijede Miljenko Šoić, Maruška Tijan. Čuče Sonja Tijan, Žarko Pezelj, Dina Tijan. Foto Corso, Ilica 25.

 

Boris Dujmić i Željko Ćepulić (?), s bijelom kapom Tihana Marunić, do nje Dubravka Medanić, čuči Dina Tijan.

 

Marica Rukavina i Zorka Marunić, Pred Dražinun

 

Barbu Pepu i teti Marijeti poklanja njihov Ivo Marunić, piše na poleđini. Barba Pepe je kapitan i principal Pepe Randić, teta Marijeta je kći Marije Marunić rođ. Mihletić i sestra Karle Thian. Ivo Marunić (1895. – 1928.) brat je Danijela Marunića, imao je još brata Josipa i sestre Cvetu, Meri i Dragicu. Plovio je na Dunavu. Fotografija je snimljena 10. 12. 1922. u Modernom ateljeu Nikolajević u Smederevu.

 

Za trajnu uspomenu, napisao je Željko Ćepulić (1920. – 1944.), poginuo u NOB- u.

 

Mome zlatu u dalekom kraju, uspomena od Vitomira (Pavešića)

 

Pomorski strojar Luka Medanić sa suprugom Milicom i Tihanom Marunić, Oplenac

 

Prva slijeva je Kata Živanović, slijede Tihana Marunić, Nada Živanović (Katina sestra), Nada Malešić, Mira i Mara Živanović (sestre),  Anka Šoić i Biserka Malešić, sestra Nade Malešić, dakle, tri para sestara. Foto Mandić, Zemun.

 

Tečaj šivanja u Sv. Barbari. Živka Rukavina (na vrhu slike, sama), ispod prva slijeva Maruška Tijan, Božena Linić, Smilja Tijan, Dinka Medanić, dvije voditeljice tečaja, između njih Tihana Marunić, do nje Anka Šoić, Mileva Vukoša i Slavka Nekić. Čuče Ljubica Nekić (poginula u NOB-u) i Nada Linić.

 

JOŠ NEKOLIKO MOTIVA IZ ŠOIĆA, RANDIĆA I PODURINJA

Na desnoj se strani vidi dio lica Zore Marunić, u ovoj je kući, ispod pučke šterne, tzv. Matildinoj kući, koja je također srušena, stanovala obitelj Marunić dok nisu izgradili svoju kuću u Urinju.

 

Kapelica u Podurinju, slikana s kopnene strane. U oktobru 1834. brod Sveti Nikola, ploveći iz Rijeke prema Kraljevici, potopio se zbog nevremena kod punte Urinj, utopilo se 11 putnika. Jedan od vlasnika broda, kraljevički brodovlasnik Matija Polić izgubio je tada sina i unuku. Kapelu koju je sagradio 1835. uništili su Talijani u Drugom svjetskom ratu.

 

Randići, kapelica , slikano 26. 11. 1974.

Kalvariju u Randićima dao je sagraditi kapetan Josip Randić Šimunov, posljednji zapovjednik brika Draga koji je potonuo 1852. godine u Bosporu nakon što ga je udario jedan talijanski parobrod. Nasreću, sva se posada spasila, među njima je bio i zapovjednikov otac Šimun koji je plovio kao kuhar. Kapetan i posada tako su ispunili svoj zavjet.

 

Autobusna stanica zvana Pred Ursun u Šoićima. U prvom planu Jakov Jakomo Marunić, prva zdesna njegova supruga Olga.

 

Oštarija pu kapitana Berta, kultno mjesto u Šoićima, tu su se rastajali oni koji su bili na partence, sastajali oni koji bi arivali. U prvom planu kapetan Berto Ćepulić, vlasnik oštarije.

U svojoj knjizi Ratni dani, sjećanja kostrenskog kapitana, 1939. – 1945. Higo Šoić ovako opisuje dane kad bi bio doma:

Svaki dan oko tri sata poslijepodne sastaju se kod kapitana Berta. Igraju balote dok ne zaškuri, a onda bi u kući udarili po kartama. Ili briškula u šest ili trešete i marijaš u četiri. Koji put bi malo i zapjevali. Gospa Pavica je rado prihvaćala svaku pjesmu, a kapitan Berto bi se priključio svojim basom. Gospa Pavica bi kuhala ukusno vino sa šećerom. Vani bi zviždala bura i podsjećala mornare na život na brodu. A ovdje u blizini štednjaka osjećali su se na sigurnom.

 

JEDNO VJENČANJE U SVETOJ BARBARI 1938.

Ispred rodne  kuće Olge Tijan u Šoićima. Slijeva na desno: Ernest Tijan, Maruška Tijan, Olga Tijan (mladenka), Eulo Tijan, Mario Pavešić, Nevina Suzanić, Tihana Marunić, Tončić Tijan, Jakov Jakomo Marunić (mladoženja). Sve kapetani ili budući kapetani.

 

Još uvijek ispred ispred mladenkine rodne kuće u Šoićima 22, na vratima prva zdesna Marica Malešić, do nje, sva u bijelom vjerojatno Maruška Tijan, mladenkina sestra.

 

Olga i Jakov Marunić izlaze iz crkve, iza Olge Maruška Tijan, Olgina sestra, djevojčica do Jakova Marunića vjerojatno Dubravka Medanić.

 

Olga i Jakov Marunić, iza njih Maruška i Eulo  Tijan, Olgina sestra i brat

 

ODRASTANJE

 

Olga Tijan Marunić s malom Vidicom, 1939. Vide se i kuće gospe Dezi i kapitana Rika.

 

Olga, Jakov i Vidica Marunić ispred kuće br. 22 u Šoićima. Kuća više ne postoji.

 

Olga Marunić s kćerkom Vidicom ispred crkve svete Barbare

 

Olga Marunić sa sinom Duškom (prvi slijeva), kćerkama Ljerkom i Vidicom

 

Približava se kraj Vidičinog gimnazijskog školovanja, traje priprema za maturalnu zabavu, travanj je 1958. Sve je ružičasto, haljina, rukavice, cipele. Majka joj sve to kupila u Trstu.

 

Kap. Jakov Jakomo Marunić u Podurinju

 

SVA SKRIVENA LJEPOTA NAŠEG PRIMORJA

Vidica Dobrila r. Marunić bila je dugogodišnja članica kostrenske likovne udruge Veli pinel koju su od 2002. vodili prof. Josip Deranja, a kasnije akademski slikar Ivan Penzeš Nadalov. On je u jednom od kataloga za Vidičinu samostalnu izložbu,  govoreći o njenom slikarskom izričaju, zapisao: Svaki nanos boje na platnu špatula pretvara u malena zrcala u kojima se ogledaju i sreća i tuga i želja i dvojba i sva skrivena ljepota našeg Primorja. 

Fulfinum, uvala Sepen na Krku

 

Katalog izložbe iz 2007. godine

 

Bakarski zaljev, na lijevoj strani vidi se crkva sv. Josipa u Praputnjaku

 

Pučka šterna u Urinju

 

Motiv iz Urinja

 

Urinj 75, Vidičina kuća

 

Boje

 

Sršćica, uvala do koje se već dugi niz godina ne može doći jer se nalazi unutar Rafinerije. Na vrhu slike tzv. Halleyeva utvrda.

Prema zapisima kapetana Higina Šoića u Maloj je Sršćici bila tunera sa dvije visoke stubine. Ribari u Sršćici, uglavnom Crikveničani, bili su tu od maja do oktobra, nekad i duže, ovisno o vremenu i ulovu. Na kamenu kućicu gdje su po zimi spremali mreže i drugi alat, naslanjala se drvena kućica u kojoj su spavali. Svaka dva sata smjenjivali su se na straži na vrhu stubine. Motorni je čamac svako jutro i večer, nakon što bi na putu za Sušak, kamo je vozio uhvaćenu lovinu, obišao tunere u Grabrovi, Kraljevici, Bakarcu i Bakru, pristao i u Sršćici. U portiću je bilo vezano pet do šest barki mještana Šoića.

 

Katalog za izložbu u Malinskoj

 

PODURINJSKE BOJE

Podurinjske boje, uvijek s tobom, kamo god da odeš.

Vera Šoić Katalinić, februar 2024.