1935. – 2020.

U Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari održana je 18. 9. 2020. komemoracija za preminulog kapitana Marijana Škodu. Od njega se, između ostalih, oprostio i Zvonimir Stipanović. Donosimo njegov govor.

Poštovani,

Najprije želim izraziti sućut obitelji.

Ova nesretna pandemija utjecala je na to da se od pokojnog kapetana Marijana Škode ne oprostimo onako kako se po tradiciji ispraćaju na posljednji vjaj barbaranski kapetani. Iako kap. Marijan, više znan po imenu Mario, po svojim korijenima nije fetivi Barbaran, on je svojim činom i ulogom to postao.

Kapetan Marijan je u ranom djetinjstvu ostao bez roditelja i ulogu majke preuzela je vrijedna, skromna i neuka žena, teta Anka, si su je zvali Ana. Ta je žena kap. Mariju, teškom mukom, omogućila životne uvjete da fini se škole, pa tako i Pomorsku školu u Bakru 1955. leta.

Odgojila ga je jednom malom kravom ka je tu i tamo ki dan dala ku kap mleka više. Po Barbare nosila je va lodrice vodu s pučke šterne va Urinju familjan ke nisu imele svoje šterne, pa tako i mojoj noni Angeliki, a i nami preko leta.

Z Lokve je nosila vodu ljuden za pranje, kopala vrti, a se to i više da Mariju omogući školovanje.

Kap. Mario, a netko mu je dao nadimak Luka, bio je nadaren dečko, dobar đak, samouk muzičar. Od malena na skodiću i uz ognjište, va siromaškoj kuće na Stenine, Mario je rasal u okruženju kapetanskih familja Randić, Jelenčić, Pezelj, Tijan i drugih. Kapitanski sinovi nadmetali su se ki će veću spačku Mariju storit. Mario je sve nedaće koje je prošao u najbližem okruženju stoički podnosio.

Pošto nije imao svojih vršnjaka, družio se sa mlađim mještanima, s Ervinom Šoićem i drugima, zajedno su svirali mandoline i gitare, pjevali naše skladbe komponirane  pedesetih godina prošlog stoljeća.

Kad je od učenja bil slobodan, menjal bi Anku ka bi šla na žurnadu, a on bi s kravun na pašu. Tako v lete i za ferija, kad san bil va Lokve z naše dve kozi bi mu se pridružil. Redovita ruta je bila Urinj – Lokva – Podolčić – Jaketovo – Levačićevo – Ivanj – Žihorna i drugi umejki va keh se je blago moglo past, a da se ničije vlasništvo ne povredi. I tako me je navadil kade je ka škalnica, lokvica i ka kap vode ka bi se zadržala za blago napojit.

Od Bunetove spilji va Žihorne i drugeh tajni ke su bile skrivene od očij me navadil Mario i hvala mu na ten.

Svoje znanje stečeno va škole, va nautike, Mario ni skrival, već je i starejemi spjegival. Mnogi su mu zavideli, nisu mogli podnest da je bolji od njih, aš oni su bili s fine familje, kapitanske. Najteže svima je bilo da je Mario znal ni z pol muke izreći Pitagorin poučak: površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama. Dok ga  drugi nisu navadili ni do kraja života.

Još impresivnije je bilo to da je Mario znal nabrojit sva jidra na barku, na prvom, drugom i trećem jarbolu; na taljanskom, španjolskom, engleskom i na našem zajiku.

Sumnjam da itko može to danas nabrojit.

E, da, Mario ni bil iz pomorske familje, ali se trudil da znanjem te struke sebi puno nadoknadi.

Moglo bi se pisat stranice i stranice o njegovom hodu po trnju, ali uspješnom.

Kod nas na Lokve najprije su črešnje zorile, a nona bi ih čuvala da ih fantetini z Urinja ne pozoblju, pa bi stareji Marija zeli sobun da im on na Lokve lupa po palu od letrike, kako bi none odvukli pažnju dok su oni pozobli i zrele i dule črešnje.

Da, bilo je još zlobnejeh ki su se Mariju oteli našpotat. Stavili bi mu na dlan šaku peska da ga pobroji i tek nakon toga im se mogal pridružit. Bili su dišpetljivi.

Na mom povratku z Amerike, u rujnu 1960., sa m/b “Makedonijom”, koštivamo va Genove po krme m/b “Kraljevica,” a na krme stoji jedan ofičial va plavoj uniforme. Ki je to?. To je bil Mario, drugi ofičial.

Dve večeri i noći proveli smo družeći se i prisjećajući se prošlih vremena. Za me je to druženje bilo povratak u neko staro vrijeme.

Mario je bio uvaženi član Barbarana, na Stenine, a i drugdere. Ljudi su ga uvažavali i cijenili.

Trajnim iskrcajem kap. Mario se posvetio drugim poslovima u pomorsko-špediterskim agencijama. Radio je na osiguranju i procjeni šteta na teretu i drugim poslovima.

U domu obitelji kapetana Jure Uršičića u Urinju, ranih 60-ih godina, okupljali su se mladi svih dobi i Mario bi obavezno dohajal z gitarom, svirao bi i kantal.

Teh let najpopularnija i najizvođenija pjesma bila je “La violetera” koju je pjevala Sarita Montiel u istoimenom filmu. Mario je fantastično ovladao svim tonovima te ju je izvodio u originalu na španjolskom. Svi smo uživali u njegovoj izvedbi. Bilo je i drugih pjesama koje je Mario uspješno izvodio. Rado bi zasvirao na gitari i zapjevao na prigodnim večerama Bratovštine sv. Nikole.

Bio je svestran, jednog se dana ulovil pinela i se je šlo od prve  ruki i počeo je slikat kvadri o moru, marine, Podurinj, Urinj, brodove na jidra i druge motive, vrlo uspješno. Bio je uvaženi član udruge “Veli pinel”. Iako mu je zdravlje bilo načeto, uspješno je slikao do kraja.

I ovaj kvadar marine je Marijevo djelo regalano Bratovštini sv. Nikole prilikom postavljanja izložbe maketa brodova i jedrenjaka, radova vještih ruku barbaranskih kapitana maketara 2001. leta, pod motom “ Navigare necesse est”.

Bio je uzoran suprug, otac, nonić, vi, unuci, čuvajte sjećanja na nonića i njegove misaone poruke.

Većeg promotora Kostrene od njega na daleko ni bilo. Nažalost, mnogi to nisu prepoznali ili nisu oteli.

Bio je centar događanja na Stenine, širio je plemenitost i svojim brojnim štorijama o svemu upoznavao ljude o mnogim svjetskim pomorskim događanjima.

Slava i hvala mu na semu!

Zvonimir Stipanović