Komemoracija je započela u 15.30 polaganjem vijenca u lučici Podurinj na spomenik kostrenskim pomorcima nastradalim na svim morima svijeta. Branimir Šoić tom je prigodom pročitao Preradovićeve stihove o moru. Do njega su Mladen Vukoša, sin pokojnog zapovjednika Srećka Vukoše i Tomislav Puhar, sin Zdenke Puhar, nećake pokojnog Tomislava Juretića, a nastavljena je u Čitaonici u Svetoj Barbari.

 

Fotografije Srećka Vukoše i Tomislava Juretića iz Kostrene Sv. Barbare

 

Komemoraciji su prisustvovali Tomislav Puhar, sin nećakinje Tomislava Juretića, po kome je dobio ime (drugi slijeva), njegova majka Zdenka Puhar (treća slijeva), kap. Mladen Vukoša, sin zapovjednika DUNAVA (drugi zdesna), Srećko Đuranović, preživjeli prvi oficir stroja s broda PETAR ZORANIĆ (treći zdesna).

 

Na komemoraciju su došli i članovi obitelji nastradalih pomoraca s DUNAVA. Franjo Novak iz Požege, brat Gojka Novaka, kćerka Bartola Perušića Grozdana Brmalj s kćerkom Gordanom i troje unučadi iz Lovrana, Davor Rukonić, sin Marija Rukonića sa sinovima Davidom i Gabrielom iz Zagreba te rođakom Renzom Rocconijem iz Venecije, Snježana Hajdić sa suprugom, kćerka Petra Stanina  iz Zadra, Zdenka Puhar, nećakinja Tomislava Juretića sa sinom Tomislavom i Mladen Vukoša iz Kostrene Svete Lucije. Zahvaljujemo im!

 

Zvonimir Stipanović, inicijator ove komemoracije, postavio je i izložbu u Čitaonici u Svetoj Barbari, među materijalima iz njegove bogate arhive je i oko 340 novinskih članaka o tragediji DUNAVA iz 1980./1981. U svom je govoru pročitao i biografije Srećka Vukoše i Tomislava Juretića. Nije zaboravio ni još dvije naše velike pomorske tragedije, stradanja brodova PETAR ZORANIĆ i ŠABAC, prvi je potonuo nakon sudara u Bosporu 1960., drugi 1962. u La Mancheu. I na njima su stradaIi Kostrenjani, petorica iz Kostrene Svete Lucije.

SVIM POMORCIMA MIRNO MORE!

(Zvonimir Stipanović)

Prije 45 godina na dalekom Tihom oceanu na današnji dan, 27. decembra 1980., dogodila se najveća pomorska tragedija u našoj pomorskoj povijesti. Prema Lloydovu je izvješću iz 1981. objavljeno da je brod nestao bez ikakvog traga 28. decembra 1980.

Toga dana izgubio se zadnji trag brodu DUNAV sa cijelom posadom od 32 člana. Tog kobnog dana u fortunalu orkanske snage ugasili su se životi vrijednih muževa, očeva i sinova svih struka koje su činile jednu cjelinu u upravljanju tim brodom. Približno, jer nikad nije točno utvrđeno, a nije ni moglo biti jer nema nikakvog zapisanog traga, potonuo je DUNAV u najveći ponor Tihog oceana na približnoj geografskoj širini φ 31° N i dužini λ 156° 43’ E, prema Lloydu. Brod DUNAV u vlasništvu tadašnje Jugolinije, nakon ukrcaja raznog tereta u lukama s istočne strane Sjedinjenih Američkih Država prešao je u Tihi ocean putem Panamskog kanala i nakon posljednje luke ticanja, Los Angeles, 9. 2. 1980. zaputio se preko Tihog oceana za luku Tsingtao u Kini, u ovom slučaju za posadu i brod u “Pakleni ocean”. Od trenutka kad se saznalo da se brod nalazi u nevremenu pomno su ga pratile sve mjerodavne službe koje su za takve slučajeve pozvane. U stalnoj vezi, koju su omogućavali brodski radiotelegrafski uređaji, zapovjednik je mogao pored svoje prosudbe koristiti brojne primljene savjete. Međutim, orkanski vjetar i more čiji valovi su bili nemjerljivi po snazi, dubini i visini, pretvorili su DUNAV u svoju igračku koja se nije mogla oduprijeti toj razornoj snazi. Tko god nije okusio okrutno more i vidio kako je ono nepredvidljivo, koju ima moć, kako se od vala do vala poigrava tom igračkom zvanom brod, ne zna kako je u datim okolnostima teško pronaći pravo rješenje, kako se iz tog vražjeg vrtloga izvući, pogotovo kad otkažu svi pogonski strojevi. Kad ostanete na milost i nemilost majci prirodi, mali su izgledi da se izbavite iz pakla prirode.

O ovoj tragediji u tadašnjoj državi Jugoslaviji, od Triglava do Skopja, nije bilo grada ili mjesta u kojem su izlazile dnevne novine, a da nisu pratile iz dana u dan ima li kakva naznaka da se neće ili se nije dogodilo ono najgore. Pratilo se i pisalo iz sata u sat, od 0-24 na svim jezicima i pismima, svi su s velikom nevjericom pratili kob čitave posade, njih 32. Nada, neizvjesnost i tuga smjenjivali su se u očekivanju vijesti o brodu i posadi.

Mnogi kapetani, pomorci, jednostavno će reći: “Srce oluje, fortunala, ne može se prepričati, treba to doživjeti i preživjeti.”

Biografija Srećka Vukoše

Rođen 3. novembra 1927. u Kostreni Sv. Barbari. Roditelji: otac Srećko, majka Franjica (Frana) rođena Dujmić. Brat i sestre: Milivoj, Mileva i Radmila. Osnovnu školu pohađao u Pučkoj školi u Kostreni Sv. Barbari. Pomorsku školu u Bakru završio 1947. godine.

Prvi ukrcaj 3. jula 1947. Poručnički je ispit položio 13. januara 1949. U rujnu 1951. ukrcan u svojstvu drugog časnika palube na novogradnju m/b RIJEKA, zapovjednik kapetan Jura Uršičić. Od 1. oktobra 1955. do 20. novembra 1964. radi u Transjugu i pomorskoj agenciji Transagent na više komercijalnih funkcija. Izvanredno završava Višu pomorsku školu u Rijeci, diplomirao 1959. i iste godine, 25. decembra, položio ispit za kapetana duge plovidbe. Za diplomski rad odabrao je temu: Oceanografske i meteorološke prilike u Pacifiku s glavnim rutama. Kako danas to zvuči zloslutno!

Od 1. decembra 1964., kao tehnička pomoć u svojstvu prvog časnika palube plovi kod Iraq Maritime co. Basrah. Po povratku kući nastavlja ploviti na brodovima Jugolinije kao I. časnik. Za zapovjednika unaprijeđen 1977. godine. 7. decembra 1980. od kapetana Stanislava (Stana) Tijana preuzima zapovijedanje brodom DUNAV u Corner Brooku, Newfoundland (Kanada).

4. septembra 1954. ženi se Ojdanom Randić. Imali su sinove: Milivoja, kap. duge plovidbe koji je rođen 9. jula 1955., a preminuo 13. novembra 2016. (dobio je ime po barbi Milivoju koji je poginuo u NOB-u na Hreljinu) i Mladena, također kap. duge plovidbe koji je rođen 25. februara 1964. i koji još plovi.

Srećko je bio vrstan jedriličar i nadmetao se s Antom Vukošom, kujinom, i brojnim kostrenskim jedriličarima s kojima sam se i ja pokušavao nadmetati i učiti. Imali su bolja jedra i posade i veće iskustvo.

Biografija Tomislava Juretića

Rođen 22. oktobra 1946. u Martinovom Selu na Grobinštini kao osmo dijete. Majka Mihaela (Milka), otac Franjo. U Kostrenu Sv. Barbaru doselili 1948. Otac Franjo bio stolar u građevinskom poduzeću Asfalt. U početku živjeli su u kući Branka Majmala na Krasini, zatim su se preselili u Randiće, kućni broj 4 na Podolčiću, bivša Mitnica. Osnovnu školu pohađao u Kostreni Sv. Barbari. Plovio na brodovima Jugolinije u svojstvu konobara i mornara.

 SJEĆANJE NA BRODOVE PETAR ZORANIĆ I ŠABAC

Iako smo se prvenstveno okupili da obilježimo 45 godina od tragedije broda DUNAV, moram spomenuti i tragediju tankera PETAR ZORANIĆ koja se dogodila prije 65 godina u Bosporu i to 14. prosinca 1960., 20 godina i 13 dana prije potonuća DUNAVA. Na putu iz Crnog mora se grčki tanker WORLD HARMONY, u balastu ploveći kroz tjesnac, sudario s PETROM ZORANIĆEM koji je plovio u suprotnom smjeru. U tom su sudaru na zapovjedničkom mostu živote izgubili zapovjednik kap. Ante Sablić i drugi časnik palube Andrija Grdaković, obojica iz Kostrene Sv. Lucije. Od brojnih eksplozija i u gorućem moru nastradao je 21 član posade. Spasilo ih se ukupno 28 i dvije supruge članova posade. Među nama je svjedok tog tragičnog događaja, gospodin Srećko Đuranović, tada u svojstvu prvog strojara, on je u bezizglednoj situaciji s još dvojicom članova posade s krmenog nadgrađa skočio u plamteće more u kojem su zahvaljujući povoljnoj morskoj struji pronašli spas.

Ovo je trenutak da se sjetimo i broda ŠABAC koji je potonuo 7. siječnja 1962. Za koji dan navršit će se 64 godine od tog tragičnog događaja.

Tog dana nešto prije pola noći, oko 23 sata, britanski brod DORRINGTON COURT naletio je i udario s lijeve strane u skladište broj 1 broda ŠABAC koji je uslijed siline udara u roku od nekoliko minuta potonuo. Nesreća se dogodila nekoliko milja jugoistočno od Dovera.

Od 33 člana posade, petorica su spašena, a petorica su uslijed hipotermije i šoka preminula na brodovima spasiteljima. Samo tijela sedamnaestorice su dopremljena u domovinu dok je preostalih 11 proglašeno nestalima.

Među stradalima su bili Zvonimir Šušlić (59), upravitelj stroja, Stanko Smokvina (53), I. časnik stroja i Josip Miškulin (25), svi iz Kostrene Sv. Lucije.

Ovo su riječi iz komemorativnog govora generalnog direktora Jugolinije Jure Vukasovića iz 1981.:  “17 poginulih i 11 nestalih, ŠABAC je pokopao one koji su živjeli s njim, poklanjali iskreno i potpuno svoju ljubav moru, svoj rad ovoj zemlji i svoj život tradiciji rođenoj uz plavetnilo ovog nemirnog mora.”

Obiteljima pokojnika mir Božji, a svim pomorcima gdje god bili mirno more! Slava im!

 

Fotografije s komemoracije održane 15. siječnja 1981. u dvorani hotela Neboder na Sušaku. Prisutni su bili članovi obitelji stradalnika, predstavnici Jugolinije i ostali uzvanici. Svečana pozornica bila je dekorirana tadašnjim službenim zastavama, ispred njih su članovi ženskog i muškog pjevačkog zbora. Polaganje vijenca pripalo je pretposljednjem zapovjedniku DUNAVA,  kapetanu Stanislavu Tijanu. Na istoj slici, u pozadini, je i jedan od brodova blizanaca iz iste serije kao i  DUNAV (JESENICE, PRIMORJE, KOSTRENA, TRSAT ili NEHAJ?).

 

Približna pozicija broda DUNAV u vrijeme potonuća.

Plakat izrađen za komemoraciju. Imena stradalnika navedena su prema redoslijedu slika na panou, podaci su preuzeti iz ondašnjih službenih izvora.

POSADA M/B DUNAV

Srećko Vukoša (53), zapovjednik, Kostrena

Marijan Tavčar (28), I. časnik palube, Pula

Goran Vukić (25), II. časnik palube, Trogir

Valter Franko (20), kadet, v. d. III. časnika palube, Rijeka

Gojko Novak (22), kadet, Tolovac

Milan Tišma (31), radiotelegrafist, Osijek

Miroslav Brnelić (38), vođa palube, Podčudnić

Josip Fanjak (30), kormilar, Osijek

Josip Negovetić (33), kormilar, Cres

Gvido Blažina (48), kormilar, Labin

Tomislav Juretić (35), mornar, Kostrena

Ilija Pavlinović (26), mornar, Jelenje

Miroslav Levak (29), mornar, Rijeka

Ante Žunić (25), mornar, Slivnica – Vinjerac

Branko Obrić (22), mlađi mornar, Jelenje

Sojko Dundović (33), upravitelj stroja, Rijeka

Nikola Peša (41), I. časnik stroja, Zaton (Nin)

Krunoslav Katnić (24), II. časnik stroja, Crikvenica

Marijo Rukonić (28), vježbenik stroja, Mali Lošinj

Bartol Perušić (45), vođa stroja, Podčudnić

Ivan Putnik (26), mazač, Ruda, Sinj

Ivica Štefulj (22), mazač, Rijeka

Goran Guzobad (26), mazač, Zadar

Smolenski Dužević (33), čistač stroja, Cavtat

Drago Sikirić (35), čistač stroja, Rijeka

Emil Ban (29), električar, Rijeka

Nenad Marin (27), mehaničar, Bosanska Kostajnica

Dane Brkljača (30), I. konobar, Slivnica

Ivan Matak (21), konobar, Ražanac

Dragan Bakić (24), II. konobar, Bakar

Petar Stanin (42), I. kuhar, Poljana

Miljenko Perčinić (31), II. kuhar, Rijeka

)

Nastradali Kostrenjani na brodovima PETAR ZORANIĆ i ŠABAC

Kap. Ante Sablić, zapovjednik

Ante Grdaković, II. časnik palube

 

Zvonimir Šušlić (59), upravitelj stroja

Stanko Smokvina (53), I. časnik stroja

Josip Miškulin (25), mornar

 

Nakon uvodnog govora Zvonimira Stipanovića, Nela Šoić  pročitala je imena stradalnika sa brodova DUNAV, PETAR ZORANIĆ i ŠABAC kao i tekst Njihovi su grobovi u prostranstvima mora koji je za ovu priliku napisao Vjekoslav Bakašun. Branimir Šoić pročitao je tekst s komemoracije koja je bila održana u Rijeci 15. 1. 1981., Marina Katalinić pročitala je članak Okrutno more, također iz 1981., Srećko Đuranović je pročitao svoja sjećanja na tragediju PETRA ZORANIĆA.

 

O TRAGEDIJI PETRA ZORANIĆA

(Srećko Đuranović)

Dana 14. 12. 1960. godine u 2.00 sata dogodio se sudar u Bosporu između tankera PETAR ZORANIĆ i grčkog tankera WORLD HARMONY u vlasništvu grčkog brodovlasnika Niarchosa.

Događaj me zatekao na spavanju, brod se zaljuljao, čuo sam udarac, iskočio sam iz kreveta i kroz prozor vidio strahovit prizor. Cijelo prednje nadgrađe broda prekrio je plamen benzina. Istrčao sam na palubu čamaca, cijela desna strana broda već je bila zahvaćena plamenom koji je dosezao visinu iznad dimnjaka. Otišao sam na lijevu stranu broda, ali i lijeva strana broda do krmenog nadgrađa bila je u plamenu.

Čuo sam zapomaganja članova posade koji su s broda skakali, ali ih je pritom zahvatila vatra. Donio sam odluku da ostanem na palubi čamaca, uvjeren da spasa nema, mirno očekujući, bez panike, svoj kraj. Poslije nekog vremena brod se zaustavio, ali i dalje su tankovi benzina eksplodirali i izbacivali otoke plamena nošeni strujom…Odlučio sam iskoristiti priliku prije nego naiđe sljedeći otok plamena, skočio sam s broda i plivao dalje od broda. Nošen strujom doplivao sam do obale koju u noći nisam mogao vidjeti te je neizvjesnost bila veća.

S obale sam pogledao prema brodu i vidio kako su plameni benzina i dima prekrivali brod po cijeloj njegovoj dužini. Naišao je kombi prve pomoći, ušao sam, bilo je preživjelih, neki s opekotinama, kombi nas je odvezao do neke zgrade, vjerojatno zapuštene bolnice. Smjestili su nas po dvojicu na jednom željeznom krevetu bez pokrivača.

U jutarnjim satima posjetio nas je generalni konzul Jugoslavije iz Istanbula. Donesena nam je najnužnija odjeća i prevezli su nas u Istanbul u hotel „Alp“. Istog dana posjetio nas je ambasador iz Ankare i dao nam instrukcije koje smo trebali slijediti. Sljedeći dan stigli su direktori Tankerske plovidbe i generalni direktor Ivan Paša. Počela je priprema za svjedočenje na sudu. Iz Jugoslavije su došla tri člana – sve doktori pomorskog prava i havarija. Turska strana, također sastavljena od eksperata za pomorsko pravo i havarije, brojala je 14 članova, a među njima bio i admiral ratne mornarice. Saslušanja su trajala 5 – 6 dana.

 Zadnjih dana prosinca 1960. godine donijeli su odluku.

13 članova je glasalo da je WORLD HARMONY kriv 87%, a PETAR ZORANIĆ 13%.S. Prije odlaska iz Istanbula doznali smo od našeg direktora da je Lloyd registar, kod kojeg su oba tankera bila osigurana, zatražio da prihvatimo da je do sudara dva tankera došlo uslijed više sile. Ukoliko ne bi prihvatili njihovu „ucjenu“ najavili su da će ubuduće povećati stope osiguranja za sve jugoslavenske brodove. Pod tim pritiskom naša je strana prihvatila ucjenu Lloyd registra.

 

PETAR ZORANIĆ u plovidbi

Tanker PETAR ZORANIĆ sudario se s grčkim tankerom WORLD HARMONY  14. decembra 1960. i gorio je do 6. 2. 1961., 55 dana.

(Slikao na prolazu kroz Bospor prema Crnom moru, kao i 14 dana nakon sudara, kad se vraćao natrag s brodom KOLUBARA, kapetan Higo Šoić.)

 

Nastradali na PETRU ZORANIĆU

 

Sjećanje na brodove PETAR ZORANIĆ i ŠABAC, prvi stradao 1960. u Bosporu, drugi 1962. u La Mancheu.

 

ŠABAC U Veneciji

Članak objavljen u Jugolinijinom Biltenu broj 1 1962. godine s popisom nestalih članova posade broda Šabac.

 

 NJIHOVI SU GROBOVI U PROSTRANSTVIMA MORA

(Vjekoslav Bakašun))

U 19. i 20. stoljeću stanovništvo Kostrene pretrpjelo je mnoge nedaće povezane s pomorstvom, naročito u vrijeme snažnog porasta broja jedrenjaka na kojima su plovili kostrenski pomorci. Obje Kostrene imale su na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće oko 3000 stanovnika, a na moru je u tom razdoblju život izgubilo 595 pomoraca, što je dokumentirano u službenim župnim matičnim knjigama. Sasvim sigurno da je bilo i više izgubljenih života na moru, ali nisu evidentirani. Bila je to velika tragedija za jedno tako malo mjesto. Skoro nije bilo obitelji koja nije izgubila nekog svog člana.

Bilo je velikih tragedija. U Matičnoj knjizi umrlih župe Sv. Lucije zapisano je da je meseca studenog godine 1860. na moru u Kanalu Engleskom pred ušćem rijeke Humber na ulazu u Hull jedrenjak nava Joan Matheo Vlastelina gosp. Kozulića Kazimira iz Sušaka nakon sudara potonuo s čitavim brodom, devetorica iz Kostrene Sv. Lucije i jedan iz Kostrene Sv. Barbare.

Na talijanskoj se obali pronašla začepljena boca s papirom na kojem je zapovjednik barka Maria T u posljednjem trenutku napisao: Vidim pred sobom devet mrtvih, a takva sudbina čeka i nas. Brodolom se dogodio negdje u Tarantskom zaljevu u ožujku 1898. Kada se doznalo za ovu tragediju u kojoj je stradalo pet pomoraca iz Kostrene Sv. Barbare na crkvenom tornju počelo je odzvanjati redom pet angunija. Čitavo je mjesto bilo u grču plača jer je među izgubljenim životima svatko imao nekog svog.

Umirali su naši pomorci i od zaraznih bolest. Godine 1850. je u Brazilu od žute groznice umrlo sedam kostrenskih pomoraca. Posebno je Kostrenu dirnula pogibija dva Kostrenjana, zapovjednika putničkih brodova Jadranske plovidbe Sušak koji su ubijeni 6. travnja 1941. godine.

U novije se vrijeme pamti potonuće Petra Zoranića u Bosporu 14. prosinca 1960. u kojem su život izgubila tri kostrenska pomorca. U kanalu La Manche je nakon sudara po gustoj magli potonuo Šabac kojom prigodom su život izgubila tri pomorca iz Kostrene. Dunav je u prosinca 1980. godine potonuo s čitavom posadom u Tihom oceanu, dva člana posade bila su iz Kostrene.

Kada na Dan mrtvih obitelji stavljaju cvijeće na grobove svojih najmilijih, onima poginulim na moru nemaju kamo postaviti cvijeće. Njihovih grobova nema! Njihovi su grobovi u prostranstvima mora.

 

OKRUTNO MORE

Članak Okrutno more objavljen 1981. u školskom listu Zvončić Osnovne škole Josip Račić iz Zagreba napisala je učenica osmog razreda Andrea Fišer i uputila Mladenu, mlađem sinu kapetana Srećka Vukoše kome je članak i namijenjen, on je bio njezin susjed u jednoj maloj uvali na Hvaru.

 

Dioramu DUNAVA, otkupljenu za ovu prigodu, izradio je maketar Srđan Glavan (Snimio Kristian Sirotich)

 

Žalost u čitavoj zemlji za brodom DUNAV i 32 člana njegove posade (članak iz Slobodne Dalmacije)

 

Srećko Đuranović, prvi časnik stroja na brodu PETAR ZORANIĆ, Tamara Polić, kćerka Branislava (Brana) Polića, prvog časnika palube na istom brodu, obojica preživjela tragediju, Marica Njegovan i Franjo Novak, brat kadeta Gojka Novaka na brodu DUNAV.

 

 

Zvonimir Stipanović, prvi slijeva, organizirao je komemoraciju i postavio izložbu povodom 45. godišnjice potonuća broda DUNAV, točno na dan potonuća, ali 45 godina poslije. Bili su to trenuci u kojima smo obilježili i stradanja brodova PETAR ZORANIĆ I šABAC kao i mnogih nastradalih članova njihovih posada, među kojima su bila i petorica Kostrenjana. Suradnici u organizaciji ove komemoracije i izložbe bili su Vera Šoić Katalinić, Branimir Šoić i Nela Šoić.

Fotografije: Marko Gačić, Ivo Katalinić, Marina Katalinić.

V. Š. Katalinić, 27. decembra 2025.