Pomorski kapetan Eulogij (Eulo) Tijan (1907. – 1994.) rođen je u Kostreni Sv. Barbari, zaselak Šoići, u staroj pomorskoj obitelji, kao najstarije dijete od petero braće i sestara, od oca Tome i majke Marije rođ. Tijan.
Pu Šoić me j’ moja mat rodila
Kako j’ bolje mogla i zgojila
Se detinjstvo i se školovanje
I od tud san šal na naviganje,
Isto tako i va soldačiju
I na mašu i Zdravu Mariju.
Eulogij (Eulo) Tijan
Završio je Pomorsku akademiju u Bakru te nakon potrebnih godina navigacije položio ispite za poručnika trgovačke mornarice i potom kapetana duge plovidbe. Plovio je na putničkim brodovima Jadranske plovidbe d.d. iz Sušaka, u svim zvanjima od kadeta do zapovjednika sve do 1943. godine. U zvanju zapovjednika na p/b „Margottini” (bivši „Bled”) doživio je torpediranje broda, no uspio je brod nasukati i spasiti putnike i posadu bez žrtava. Time je ustvari završio dio njegovog životnog puta kao aktivnog pomorca.
Poslije II. svjetskog rata radio je na kopnu u Upravi Pomorske oblasti sjevernog Jadrana, Lučkoj kapetaniji Rijeka i naposljetku od 1963. do umirovljenja 1968. u Jugoslavenskom registru brodova – Područni ured Rijeka. U svim spomenutim ustanovama uvijek je radio u svojstvu nautičkog inspektora, tako da nikad nije izgubio živu vezu s brodovima i pomorcima. Zbog ljubavi prema moru, brodovima i pomorskoj struci, vratio se navigaciji u ranim sedamdesetim te je u svojstvu zapovjednika „odradio” tri mjeseca navigacije.
Godine 1934. oženio se mještankom Ljubicom Mandić i preselio na Sušak, gdje je otada živio sa svojom obitelji, ali uvijek se vraćao svojoj dragoj Kostreni. Istraživao je povijest Kostrene u crkvenim i drugim knjigama i dokumentima obiju kostrenjskih župa (Sv. Barbari i Sv. Luciji) te u Bakru i na Sušaku, o čemu ima puno bilješki u njegovim rukopisima. Sudjelovao je u brojnim aktivnostima u mjestu, a naročito onima vezanim uz čitaonicu, o kojoj je i pisao u izdanju „Kostrena: ljudi i godine – Spomenica u povodu 100. obljetnice narodnih čitaonica” iz 1976. godine.
Posebno je bio vezan uz Bratovštinu sv. Nikole, koja praktički nakon II. svjetskog rata nije postojala, osim što su se redovito održavale tradicionalne večere od Mikulne. Kapetana Eula se smatra predsjednikom Bratovštine od 1945. do 1983. godine, kada je tu dužnost predao kapetanu Stanislavu Tijanu.
Na balkonu stana na Pećinama
Izabrane fotografije kapetana Eula Tijana
Prikazane su izabrane fotografije Eula Tijana, njegove supruge Ljubice (rođene Mandić) i rodbine, prijatelja i kolega pomoraca. Fotografije su snimljene u Kostreni i njenoj okolici, kao i tijekom plovidbe. Tekstovi uz fotografije doslovno su prepisani s poleđina fotografija, napisao ih je sam kap. Eulo.
- Eulo Tijan va barke, 1940., Sršćica
- SS „Karađorđe“, New Castle, 1938.
- Eulo Tijan, SS „Bled“, 1934.
- SS „Karađorđe“, 1935. Eulo i Ljubica Tijan
- Venezia, 1940., Eulo Tijan, Fil Perović i Marijo Pavešić
- Podurinj, kolovoz 1940., Vanda Randić, Ljubica Tijan, Lovorka (Lorka) Randić i Mileva Vukoša
- Eulo Tijan, SS „Bled“, 1934.
- Na „Karađorđu“, Olga Tijan i Ljubica Mandić, 1933.
- Eulo Tijan na „Karađorđu“, rujan 1933.
- Veljača 1932., Neda Pezelj i Ljubica Mandić
- Va barke oko 1930., Zorka Medanić, Ljubica Mandić i Eulo Tijan (na Pešćacu)
- Podurinj 26. srpnja 1931. Neda Pezelj, Andrina Randić, Beba Randić, Ljubica Mandić i Vitomir Pavešić
- Na pruge, 1931., Eulo Tijan, Ljubica Mandić, Zorka Medanić i Srećko Ćepulić
- Zorka Medanić i Ljubica Mandić /1926. – 1930./
- 30-tih godina, Olga Tijan i Ljubica Mandić
- Zorka Medanić, Ljubica Mandić, Neda Pezelj i Fanica Randić oko 1930. godine
Neke od matrikula i upisanih navigacija kap. Eula Tijana
- Posljednja navigacija i iskrcaj 1971. godine u Trstu
- Posljednja pomorska knjižica
- Pomorska knjižica izdana 1939. godine u Bakru. „Obučena” je u kožne korice koje su se zatvarale kopčom.
- Prvi ukrcaj, 10. kolovoza 1925. s nepunih 18 godina
- Prva matrikula iz 1925. godine
Večeri od Mikulne
Tradicionalne večere na praznik sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, održavale su se i prije osnutka Bratovštine sv. Nikole 1865. godine, ali se ne zna kada je to počelo, kao niti za sajanje. To se pretpostavlja na osnovu toga što su i sajanje i večera upisani u Pravilima Bratovštine, kao nešto naslijeđeno iz ranijih vremena. Večera se sastojala od bakalara s palentom uz domaće vino. Održavala se u gostioni, a plaćena je dijelom novca skupljenog sajanjem.
O večerama u XX. stoljeću dan je opis u govoru Eula Tijana na večeri 1987. godine :
„Kao đak znao sam da se kod Marije Rožine (mati od Berta Ćepulića) sastaju na večeru, ali na tu večeru moglo se doći tek nakon mature. Ja sam počeo 1928. kad sam imao 21 godinu, a moje pjesmice počeo sam pisati negdje 1935.
Zadnju večeru održali smo 1940. Za vrijeme rata ih naravno nije bilo, ali smo odmah poslije rata 1945. imali prvu večeru na kojoj nas je bilo oko 50. To je bilo kod Berta va oštarije, ali nije bilo bakalara već smo imeli puretinu.
Daljnih godina smo te večere održavali va čitaoni. Muku smo mučili s nabavom hrane, ali oni koji su navigali i ticali Trst tamo su preko šipšandlera Devetta donesli bakalara i riži i to za badava jer je on bio glavni snabdjevač naših brodova. Kako u čitaoni nije bilo nikakve pošade, onda smo jedno dve godine od kuće nosili pijat, pirun, nož, žlicu i žmulj, a kuhalo se kod Rajka (Ruža, Branka, Deza). Onda se to nosilo u čitaonu gdje je bio stol u obliku potkove, načinjen od dasaka i starih stolova, a stolice su bile daske i klupe. Kasnije je spremanje večere preuzeo Rodin, kuhao je u svojoj gostioni, a onda autom vozio gore u čitaonu.
Znalo nas je biti i do 90. Pozivali smo direktore raznih brodskih društava i drugih da bi na taj način od njih izvukli nešto za uređenje čitaone, koja je za vrijeme rata bila zauzeta od talijanske, a kasneje i njemačke vojske i naravno bila u takvom stanju da je puno trebalo da se dovede u red za večere i druge priredbe.
Sada zadnjih nekoliko godina večere održavamo izvan Kostrene (u inostranstvu) u Kopakabani, u hotelu Jadran i u domu Jugolinije.
Jedno vrijeme, u početku, počele su dolaziti i žene, ali nakon večere pa bi se plesalo i pjevalo do kasna. Zatim smo puno godina bili na večeri bez žena, a lanjska večera (1986.) bila je opet večera sa ženama, ali u istinu večera, jer su s nama došle i večerale. To je bila želja mlađih, pa smo mi stari morali u tome popustiti. Nisam bio baš oduševljen, a najviše me razbila ona nesretna, uhodrapateljna muzika pa sam odlučio da ako već dođem na večeru, samo ću pojesti, a kada počne glazba da odem doma.
Preporučam mladima da tu tradiciju i dalje podržavaju, pa makar i van Kostrene, a danas to je lako jer se u hotelu ili gostioni naruči večera, plati i ne treba se brinuti onako kako smo se mi brinuli.”
Danas se večere održavaju također u restoranima – Motel Lucija, Kopakabana, Vidikovac, a sastoje se od aperitiva, crnog rižota, bakalara i frita uz što se pije vino i mineralna voda.
„Pjesmice” kap. Tijana (kako ih je on nazivao)
Pjesmice (a kasnije i druge tekstove) za večere od Mikulne počeo je pisati u 28-oj godini života tj. za večeru 1935. god. te ih je praktički neprekidno pisao (osim ratnih godina) do 1993. Sadržaji se odnose na događanja u Kostreni općenito, ali i pojedinačno na osobe koje su bile prisutne na večeri. Pjesmice su pisane u šaljivom tonu, a kasniji tekstovi uglavnom spominju povijesna događanja u Kostreni Sv. Barbari i Bratovštini te su služila više za edukaciju i upoznavanje mlađih naraštaja s prošlosti. Pjesmice su bile popularne među Kostrenjanima i obično se prije večere pitalo: „Je Eulo napisal pjesmicu?”
U knjizi kap. Eula Večeri od Mikulne va Kostrene Sv. Barbare objavljenoj 2013. godine 40-ak je pjesmica pročitanih na večerama, ali i tekstova koje je pisao za razne prigode. U pjesmicama je spomenuo 228 osoba iz Kostrene, a među njima su i oni koji su se u Kostreni zatekli na proputovanju ili poslom.
Godine 1945. povodom Večeri od Mikulne kap. Eulo je napisao pjesmicu koju je započeo ovim stihovima:
Dobar večer moja braćo draga,
Skoro san van svima zgubil traga,
Aš se puno godin mi videli nismo
Nit smo kako, ni kade smo.
Preko nas je prohujalo svega,
A provali zla smo i gorega,
Šest let rata, bombi i torpeda
I spoznali ča to znači bjeda.
Iz 1947. godine
Sad na kraju braćo draga
Ako j’ ki ustal bez dara
Dobit će ga drugo leto
Neka s manun se ne kara.
Lipo se poveselite
I pametno hote doma,
Da se ženi ne probude,
Da ne dojde pak do loma.
I sada vas seh pozdravljan
Do viđenja drugo leto,
Ako j’ komu bilo krivo
Neka sad pozabi se to.
Iz 1949. godine
Sada ću vas pozabavit
Sakog posebno pozdravit
Sakomu svoju povedat
Nikoga ne kanin vređat.
Iz 1982. godine
Na ovu večeru sakoga neč mami,
A ča vas to mami to znate i sami.
Nekoga užanca, nekog kumpanjija,
Nekog tren slobode, da bez straha zija.
Neki voli lignji, neki bakalaja,
A si skupa uvde dobiju koraja,
Aš se naš šef brine za dobru kapljicu
Pazite, nemojte leh pasat granicu,
Aš oni ki voze, poć te va gromaču,
A oni pak drugi će dobit z kuhačun.
Pred trejsetak let smo brojno jači bili
Za večeru našu pozivi delili,
A sada ki dojde neka sam i plati,
Aš se ono prvo bome ne isplati.
…
Barki nekad bile luštre, čiste, bele,
Sad su pune nafti guste i debele.
I riba se barki takove sad straši
To pak znaju dobro si ribari naši.
Po celo zapolne do večeri kasne
Potežu povrazi, šuštavice krasne.
Za oni dva lignja trpi danju noću,
A kada zahladi zubi njin cvokoću.
Dio pjesmice pročitane 1950. godine na večeri od Mikulne u Kostreni Sv. Barbare
Fortunali, neverini,
Uragani se u provu,
Zato smo i zakasnili
Na večeru našu ovu.
Ma sejedno niš ne smeta,
Glavno da smo se sastali,
Aš ne smemo fermat ni mi
Ča su stari nan delali.
Samo stareh ni za sajat,
Pa to mladi sad delaju
I po kućah, ma bez zvonca
Panatiku pobiraju.
Još bin toga ja imel reć
Ča seh zajedno se tiče,
Ma to će van reć repčina
Na kraj leta ko ističe.
A ja ću van kako vavek
Sakomu svoju povedat,
Ma nikomu zla ne mislin,
Nikoga ne mislin vređat.
…
Sad vas lipo seh pozdravljan
Moja pjesmica j’ na kraju,
Do viđenja drugo leto
Va oven Kostrenjsken raju
Iz 1959. godine
Počelo je skromno i to v’ oštarije
Uz zvonjavu zvona i uz litanije
Sastali se starci z belemi bradami
Se ljudi od mora najveć kapitani.
Puno j’ let pasalo od onoga doba
Mnogomu od njih već ni poznat ni groba
Tradiciju slavnu nastavili mi smo
I do danas još ju prekinuli nismo.
Sako leto neki nas napusti – ode
Kud za vazda gre se – ma se novi rode
Živet će ov’ narod kršan kod kamenje
Nikad mu se neće zatrti znamenje.
Tako se pomalo od leta do leta
Navršila se je i devedeseta
Ku slavimo danas i veselimo se,
A slavu nan sviton ljudi z brodi nose.
Strofa iz pjesmice iz 1983. godine
Ovo naše lipo pod Kostrenun more
I one visoke oko njega gore
I onu srdačnu, zimsku buru našu
A i onu crikav kad greste na mašu,
Auti, karoci, želežnice, brodi,
Se to uživajte va punoj slobodi.
Moglo bi se reći da je kap. Eulo bio kroničar Kostrene Sv. Barbare budući da je u svojim pjesmicama pored ljudi spominjao događaje koji bi se kroz godinu tamo zbivali. Jedna od takvih je i ona koja je pročitana 7. prosinca 1985. na večeri od Mikulne, a objavljujemo samo njen mali dio.
Pred desetak let san, ni mi bilo lahko,
Na jednoj večere govoril ovako:
Prijatelji dragi, dobro došli semo
Jedanput na leto da se sastanemo.
Nekad smo se gušće uvde viđevali
Po staroj užance lipo zabavljali,
Ale v’ oštarije na karti igrajuć,
Ale pak na jogu lipo balotajuć,
Ale pak pred crikav, nedelju za mašun
Dugo smo držali tu užancu našu.
Sad od sega toga malo j’ nan ustalo
I staro i mlado se se j’ modernalo.
Čitaona naša ta centar kulturi
Prazna vavek zeše pod refuli buri.
Pu Šoić i Urinju vele bačvi grade
I saki dan više čisti zrak nan smrade,
Muči se, trpi se, bit će neč, ma neka
Va Pavekeh novi teren nas već čeka.
Samo se još ne zna ča će ki dobiti,
Da li će palaci al’ kuće graditi,
Neki želi jedno, neki ono drugo,
Ma to natezanje već dura predugo,
Ako bude tako i dalje hodilo
Bit će nas posuda, drago moje milo.
Posljednje obraćanje kap. Eula na večeri od Mikulne 1992. godine
Prema našoj staroj užance, kako najstareji pomorac, čast mi je da vas seh pozdravin i da van z ovun prilikun rečen da je ovo 123. godišnjica ove naše tradicionalne večeri, ale kako ju mi zovemo „Večera sv. Mikuli.”
Ovo leto smo zgubili još dva… pa ćemo z ovun prilikun odat poštovanje z jednun minutun šutnje, a da to istodobno bude i za branioce naše domovine, ki su poginuli va oven luden ratu.
Slava njin.
Danas slavimo godišnjicu osnivanja „Bratovštine sv. Mikuli”, ma nismo nikada otkrili (ni nećemo) kad je to počelo. Moremo reć da morda i sto let prvo, aš i onputa je bilo brodi i kapitani i mornari, pa su se sastajali kad ih je bilo više doma, pa su povedali od brodi, noleđanju, od zgubljenih brodi i ljudi.
To sastajanje dogajalo se je va oštarije, pa bi onput na veselje, a morda i na žalost bili tu, pa bi tu pojili i popili, a morda i zakantali (ma nisu tancali kako mi neko vrime, a nisu ni tombulu igrali, ni mužiku imeli). Ma su i oni sigurno bakalaj i dobra vina domaća pili.
Ja van dalje neću povedat, aš već si znate se od sajanja i sega drugog ča se večeri tiče, leh ću van zaželet dobru zabavu i dobar tek na bakalaju, i da se i drugo leto najdemo na ovakovoj, malo bogatejoj večere va našoj slobodnoj Hrvatskoj.
Živjeli.
Tekst pripremili: Veljko Tijan, Anka Tijan i Marija Šimić Hlača