Četvrta izložba iz ciklusa Navigare necesse est
(24. 9. 1915. – 15. 9. 2007.)
(Slikan na privratu svoje kuće na Kaline)
Teodor Tošo Medanić osnovno je školovanje stekao u pučkoj školi u Kostreni Sv. Barbari, u Bakru je završio Državnu trgovačku akademiju 1934. god. i odmah po završetku zatražio matrikulu da bi se što prije uključio u stjecanje znanja i iskustva u struci.
Godine 2005., na Barbarinu, 4. prosinca, a uoči Mikulne, 6. prosinca, u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari bila je postavljena četvrta izložba Bratovštine sv. Nikole pod motom “Navigare necesse est”, a povodom 90. rođendana nama dragog, cijenjenog i voljenog kapetana Medanića.
Ovim prikazom životnog puta barbe Toša želim osvježiti i vratiti sjećanje na ovog stvarnog “morskog vuka”.
Na panoima su bile izložene slike iz arhive kapetana Toša, preslike originalnih dokumenata kojima sam, iz moje arhive, pridodao slike brodova na kojima je barba Tošo navigal. Svaki od brodova na kojima je barba Tošo navigal imao je poneku svoju posebnu štoriju – događaj koji nažalost nije nigdje zapisan, prošal je zavavek š njin.
Kapetan duge plovidbe Teodor Medanić, svima poznat kao barba Tošo, svojom je pojavom bio legenda među velikanima pomorske struke. Rođen je u Kostreni Sv. Barbari, bio je sin jedinac Anđelice r. Jelenčić i kapetana Toma Medanića.
Kapetan Tošo slikan ispred panoa na kojem su izložene slike članova udruge “Veli pinel”
Kapetan Tošo 5.12. 2005. u predvorju Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Barbari. U njegovoj pozadini u veltrini je maketa barka CROSSOCEAN koju je izradio kapetan Rade Šepić na P/B BIOKOVO (ex. ALEKSANDAR I.). Maketa je poklonjena pomorskoj agenciji “Crossocean Shipping Inc.” u New Yorku 1954. godine. Tijekom likvidacije Croatia Line-a maketu je prenio u vlasništvo Bratovštine sv. Nikole autor ovog feljtona. Panel u pozadini, lijevo, predstavlja dubrovačku karaku. Autor je Miljenko Smokvina. Bratovštini sv. Nikole povjerio na čuvanje kap. Zvonimir Stipanović za vrijeme mandata predsjedavanja Bratovštinom (2003. – 2007.).
Anđelica Medanić r. Jelenčić (1878. – 1972.), majka kapetana Teodora Toša Medanića. Njen se otac s brodom ST. MARGARETH potopio kod Cape Horna.
Kapetan Toma Medanić (1880. – 1943.)
Kapetan Toma Medanić (“Marija”, kako ga sin Tošo od milja zvao) preminuo je u bolnici u Oranu, Alžir, nakon što ga je pregazio i smrtno povrijedio džip 26. 11. 1943. Opis ovog nemilog događaja dao je Jož Miloš – Merikan. Objavljeno i u Pomorskom godišnjaku 1941. – 1951., izdano od Ministarstva pomorstva FNRJ u Beogradu 1952. godine.
Teodora Toša Medanića poštovale su sve generacije pomoraca, a posebno one časničkog ranga, bez obzira na godine.
Na more je krenuo vrlo rano, kao mornar, timunjer, avancal je za drugog ofičijala kuverte na brodovima kojima je zapovijedao njegov otac kapetan Toma Medanić. Bili su to brodovi brodarskog društva SLOBODNA PLOVIDBA TOPIĆ D. D. – SUŠAK: S/S OLGA TOPIĆ (poslije II. svjetskog rata preimenovan u KOSMAJ, građen 1918. u South Shieldsu, BRT 4 438, nosivosti 8 105, brzina 10 čv.), JURKO TOPIĆ, poslije II. svjetskog rata preimenovan u KORENICU, građen 1919. u Glasgowu, BRT 5 167, nosivost 8 270, brzina 9 čv., i SERAFIN TOPIĆ, građen 1913. u South Shieldsu, BRT 4 259, brzina 9 čv. Taj je brod 1941. zarobljen u luci Oran od strane Francuza i potopljen. Posljednji zapovjednik broda bio je kap. Toma Medanić, njegov otac.
Parobrod OLGA TOPIĆ
Parobrod JURKO TOPIĆ
Parobrod SERAFIN TOPIĆ
Preslika upisa plovidbe na prethodna tri broda u pomorskoj knjižici broj 171.
Potvrda o obavljenom prekooceanskom putovanju. Rukom pisan tekst: “U pomanjkanju konzulata zaveden iskrcaj u brodski dnevnik”. Potpisao A. Thian.
To je bilo vraško kaljenje i dokazivanje pod budnim okom oca, prekaljenog kapetana. Godine kaljenja bile su tokom druge polovice 30-ih prošlog stoljeća. Te godine navigacije bile su presudne za njegov daljnji uspon u tom pozivu. Početak II. svjetskog rata zatekao ga je doma, na Kaline. Pošto se tokom rata praktički bilo nemoguće ukrcati, brzo se prekvalificirao u ribara i od okupacijskih talijanskih vojnih vlasti zatražio dozvolu za ribarenje. Naravno, Talijani su iz opreznosti izdali dozvolu s ograničenim pojasom ribarenja, duž obale uz Kostrenu.
Ribarska dozvola glasi: “Da gospodin Teodor Medanić sin Tome iz Sušaka – Kostrene može ribariti za vlastitu potrebu koju može vršiti sa svojom barkom broj S-504 u toku 1942. god. u teritorijalnim vodama od Sušaka do Urinja i obratno. Završno do 20:00 sati”.
Porto Sauro je talijanski naziv za sušačku luku Baross (prema mađarskom ministru Barossu). Talijani su je tako zvali od 1918. do 1924. (kad je pripala Kraljevini Jugoslaviji) i od 1941. do 1943. (Izvor: Lokalpatriot)
U stvarnosti je ova dozvola predstavljala samo paravan za ono čime se Tošo stvarno bavio. Bio je ilegalac i jedinicama NOV i POS-II sjevernog Jadrana dostavljao je podatke o kretanju talijanskih ratnih plovila od Sušaka do Martinšćice, duž kostrenjske obale do Sršćice, Kraljevice i Bakarskog zaljeva. Nakon kapitulacije Italije, dolaskom njemačkih trupa, da bi izbjegao hapšenje i deportaciju upućen je putem komande II POS-a u Štab baze NOV Jugoslavije u Bari, Monopoli i Molfettu u Italiji.
DRUGI SVJETSKI RAT
(TRI DOKUMENTA ŠTABA BAZE NOV JUGOSLAVIJE U BARIJU I MONOPOLIJU IZ 1943. i 1944.)
Naredbe kap. Medaniću za postavljenja na raznim dužnostima u bazi NOVJ u luci Bari i Monopoli. Brojne naredbe i postavljenja odnosile su se na flotilu brodova NOVJ: MAKARSKU, LJUBLJANU, CHERSO, STON, KUPARI, MORAVU, BAKAR i mnoge druge. Naredbu broj 22 potpisao je nautički referent Ružić, to je kap. Marjan Maro Ružić iz Kostrene Sv. Barbare.
Zavisno o potrebi, u ovim je lukama imao više zaduženja. Vršio je nadzor nad ukrcajem raznog ratnog materijala, saniteta i goriva za potrebe vojnih jedinica NOVJ koje su prevožene raspoloživim plovilima, bio pilot na savezničkim ratnim brodovima duž naših otoka i kopna u napadima na njemačke ratne brodove, vodio je evidenciju o prispjelim izbjeglicama iz Jugoslavije.
POSLIJE DRUGOG SVJETSKOB RATA
Teodor Medanić upućuje molbu Vojnom odsjeku da mu izda uvjerenje da je regulirao vojnu obavezu.
Jugoslavenska slobodna plovidba 1948. prima u službu Teodora Medanića, postavlja ga u zvanje lučkog kapetana II klase. Dokument potpisuje kapetan duge plovidbe Božidar Božo Zoričić iz Kraljevice, drugi direktor poduzeća Jugoslavenske slobodne plovidbe.
Nakon završetka II. svjetskog rata kapetan Medanić pristupa Jugoslavenskoj slobodnoj plovidbi Rijeka. Prvi ukrcaj je na parobrod UŽICE u svojstvu I. časnika palube. Ukrcan je 27. 8. 1949., iskrcan 11. 9. 1950. Zapovjednik mu je bio kap. Juraj Uršičić, također iz Kostrene Sv. Barbare, iz Urinja.
Pomorska knjižica 171 od 17. januara 1948.
P/B UŽICE, građen 1922. u Hamburgu, BRT 2 927, nosivost 3 840, brzina 9 čvorova.
Kapetan Tošo redom dobiva unapređenja na brodovima Jugoslavenske slobodne plovidbe i Jugoslavenske linijske plovidbe. Na brodovima LOŠINJ, HRVATSKA i DINARA plovi kao 1. časnik palube.
P/B LOŠINJ, građen 1928. u Sunderlandu, BRT 4 492, nosivost 7 786, brzina 9 čv. Ukrcan 16. 10. 1950., iskrcan 12. 10. 1951. Drugi put ukrcan 23. 1. 1952., iskrcan 5. 9. 1953.
T/B HRVATSKA, građen 1945. u Richmondu, California, BRT 5 150, nosivost 10 795, brzina 16,5 čvorova. Prvobitna imena broda su ST. LAWRENCE VICTORY i ZAGREB.
Ukrcan 22. 11. 1953., iskrcan 10. 8.1954. Ponovno ukrcan 10. 8. 1954., iskrcan 30. 4. 1955.
Teodor Medanić ukrcan je na brodu HRVATSKA kao prvi časnik palube
Na brodu HRVATSKA, prvi časnik Tošo Medanić pored ciminjere na palubi čamaca za spašavanje.
M/B DINARA građen 1953. u “3. maju”, BRT 3 172, nosivost 4 130, brzina 17 čvorova. Ukrcan 25. 6. 1955., iskrcan 17. 4. 1957.
Novogradnja je posebna čast i izazov za svakog zapovjednika.
Kako je stekao zvanje kapetana duge plovidbe Teodor Medanić se ovlašćuje da može vršiti poslove zapovjednika broda svih vrsta i kategorija.
1957.god. promoviran je u zapovjednika i dobiva čast da preuzme novogradnju M/B ULJANIK, BRT 6 101, nosivost 10 390, brzina 14 čvorova, izgrađen u Brodogradilištu Uljanik u Puli 18. 9. 1957. Na njemu plovi do 23. 3. 1959.
Porinuće M/B ULJANIK u pulskom Brodogradilištu Uljanik
Preslika iz pomorske knjižice
M/B ULJANIK
M/B ULJANIK u riječkoj luci. Mali broj nas može se samo prisjećati kad su mnogi brodovi Jugolinije ovako krcati raznovrsnim teretom isplovljavali iz riječke luke za luke brojnih nesvrstanih zemalja s kojima je ex Jugoslavija prijateljski i trgovački bila povezana.
.Sljedeći brod na kojem plovi kao zapovjednik je M/B TREPČA, građen 1958. u “3. maju”, BRT 6 211, nosivost 10 080, brzina 12,5 čv. Ukrcan 26. 5. 1959., iskrcan 14. 4. 1960.
Nedugo iza prve novogradnje počašćen je preuzimanjem M/B JESENICE izgrađenog u riječkom “3. maju”, BRT 7 400, nosivost 10 350, brzina 18,5 čv., na njemu zapovijeda od 26. 12. 1960. do 18. 6. 1962. god.
JESENICE kreće na prvo putovanje, tekst objavljen u Novom listu 30. 12. 1960.
M/b “JESENICE” na prvom putovanju (maiden voyage) za SAD uplovljava u luku New York. Proglašen je najbržim brodom u floti Jugolinije. Od Gibraltara do New Yorka Atlantski ocean preplovio je u rekordnih 7 dana i 8 sati i dobio “Plavu vrpcu”. U pozadini Kip slobode, Statue of Liberty, dar francuskog naroda, otkriven 28. 10. 1886.
Po dolasku u luku New York kapetan Tošo Medanić priredio je prijem za predstavnike pomorske agencije Crossocean Shipping Inc. (siječanj 1961., Eiry Basin, Brooklyn).
Slijeva na desno: Herman Mayer, predsjednik agencije, kap. Tošo Medanić, zapovjednik broda, Vitomir Pavešić, upravitelj stroja, kap. Andrija Puba Stipanović, potpredsjednik agencije (leđima okrenut) i drugi uzvanici.
Na prvom povratnom putovanju iz New Yorka za Rijeku prevozili su dizel-motorne lokomotive koje su bile ukrcane na glavnoj palubi po pramcu na lijevoj i desnoj strani skladišta broj 3. Lokomotive su bile vrlo stručno i dobro ricane i zavarene za palubu, dok su kola lokomotiva, teška nekoliko tona, bila posložena u koriduru (na potpalubi) skladišta broj 3. Nakon što su prošli Nantucket Pilot Station brod je zahvatio ciklon i uslijed velikih nagiba i valjanja, u koriduru su se, malo pomalo, kola počela sve više i više valjati, pomicati i snažno udarati u jedan pa u drugi bok broda, prijeteći da probiju oplatu i da more prodre u unutrašnjost broda. Prodor mora u unutrašnjost broda doveo bi u opasnost plovnost broda, a time i sigurnost putnika i posade. U tom istom skladištu u “lockeru” – posebnom spremištu, bilo je uskladišteno više od 1000 kartonskih kutija američkih cigareta za luke Tanger, Morocco i Gibraltar. Kapetan Tošo je bez mnogo razmišljanja posegnuo za jedinim mogućim rješenjem. Izdao je zapovijed chiefu, noštromu, timunjeru i kadetu da siđu u štivu i da bacaju kutije sa cigaretama između kola i oplate s obje strane, sve dok ne amortiziraju micanje kola. Na kraju, kad je preostalo još samo nekoliko desetaka kutija, brod, putnici i posada bili su spašeni od moguće najgoreg. Cigarete su poslužile kao amortizer. Slučaj se dugo prepričavao kao primjer kako u datom trenutku donijeti pravu odluku.
Vjerojatno je kapetan Tošo u svojoj dugoj karijeri imao još koji poduhvat rješavanja krizne situacije u zaštiti broda, posade i tereta.
Nakon M/B JESENICE kapetan Tošo Medanić zapovijeda na sljedećim brodovima:
-M/B KOSOVO, građen 1959. u Hakodate Docku u Japanu, BRT 10 860, nosivost 16 273, brzina 15 čvorova. Ukrcan 9. 5. 1962., iskrcan 15. 4. 1963.
-T/B MARJAN, građen 1956. u“3. maju”, BRT 6 040, nosivost 10 510, brzina 13 čvorova. Ukrcan 30. 7. 1963., iskrcan 15. 3. 1965.
-P/B VIS, građen 1935. u Rostocku, BRT 2 177, nosivost 3 140, brzina 12 čvorova. -Ukrcan 15. 5. 1965., iskrcan 15. 10. 1965.
-P/B VIS, ukrcan 15. 10. 1965., iskrcan 10. 2. 1966.
– T/B HRVATSKA, ukrcan 15. 6. 1966., iskrcan 22. 12. 1966.
-M/B ROMANIJA, građen 1953. u “3. maju”, BRT 3 172, nosivost 4 130, brzina 17 čvorova. Ukrcan 23. 12. 1966., iskrcan 25. 3. 1967.
Treća novogradnja bio mu je M/B GORAN KOVAČIĆ koji je izgrađen u brodogradilištu “3. maj”. Primopredaja je uslijedila 22. 6. 1967., BRT 6 174, nosivost 8 900, brzina 18,9 čvorova. Na njemu zapovijeda do 15. 6. 1968.
M/B GORAN KOVAČIĆ uplovljava u Riječku luku na gat Karoline riječke pred primopredaju. Posebna čast je bila zapovijedati brodom koji je dobio ime po pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću rođenom 21. 3. 1913., a stradalom u ratu 12. srpnja 1943. U partizane je otišao s Vladimirom Nazorom. Napisao je brojne pjesme od kojih je najpoznatija poema “JAMA”. U spomen na njega održava se “Goranovo proljeće” u Lukovdolu.
Članak objavljen u biljtenu Jugolinije broj 29 od lipnja 1967.
M/B GORAN KOVAČIĆ
Izvod iz matrikule kap. Medanića
U Novom Listu, dvobroju od 16. i 17. decembra 1967., pod naslovom S “GORANOM KOVAČIĆEM” NA KRUŽNOM PUTOVANJU književnik Viktor Jurković objavio je prvi dio feljtona u osam nastavaka o kružnom putovanju oko Italije i Sjeverne Amerike na brodu kojem je bio i kum na porinuću. Iz nastavka broj 6 pod podnaslovom “BARBA” TOŠO napisao je sljedeće:
Nakon mnogo godina ponovno zapovijeda na M/B ULJANIK, ukrcan je 30. 9. 1968., iskrcan 27. 9. 1969.
Svoju četvrtu novogradnju, M/B ARCTURUS, izgrađen u brodogradilištu “3. maj”, BRT 9 412, nosivost 14 885 (15 123), brzina 15 čvorova, preuzima 19. 12. 1969. god., njime zapovijeda do 28. 12. 1971.
M/B ARCTURUS
Članak iz Novog lista i izvadak iz matrikule
Od 24. 3. 1972. do 4. 6. 1973. zapovijeda brodom TREPČA koji od njega preuzima tek unaprijeđeni kapetan Zlatko Uršičić, sin nadaleko poznatog kapetana Jure Uršičića, također iz Kostrene Sv. Barbare, iz Urinja.
M/B TREPČA
Izvod iz matrikule kap. Medanića
Primopredajni zapisnik između kap. Toša Medanića i kap. Zlatka Uršičića
Kap. Uršičić, unaprijeđen za zapovjednika na M/B TREPČA, preuzeo je brod od kap. Medanića u Bakru 4. 6. 1973.
M/B ADRIATIC građen je 1973. u “3. maju”, BRT 18 603, nosivost 30 830, brzina 15-16,3 čvorova. Ukrcan 29. 5. 1974., iskrcan 2. 9. 1975.
Druga pomorska knjižica broj 171 izdana 22. maja 1978., potpisao Šolić kap. Vladimir
Nakon umirovljenja, kapetan Tošo potražio je zaposlenje na brodovima pod stranom zastavom. Od 3. 4. 1976. do 24. 9. 1976. zapovijeda brodom AUSTRIAN MERCHANT, a od 23. 2. 1977. brodom VEGA. Posljednji brod kojim zapovijeda je Onassisova jahta M/Y CHRISTINA. Ukrcaj na ovu prestižnu jahtu u vlasništvu najvećeg i najkontroverznijeg grčkog brodovlasnika, Aristotela Onassisa, omogućio mu je kapetan Andrija Puba Stipanović, otac autora ovog priloga.
Nažalost, kapetan Tošo nije se mogao uklopiti u svijet visoke aristokracije i blještavila prilikom ugošćavanja Onassisovih gostiju te se zahvalio što je imao čast nakratko zapovijedati iznimno poznatom jahtom.
SJEĆANJA JOSIPA JOŽA MILOŠA
Jož Miloš Merikan je u svojoj štoriji pod naslovom “Jože u vrtlogu rata na moru” opisao susret i vijest o tragičnom slučaju kapetana Tome Medanića, Tošovog oca.
“… tu smo šli za Oran, Alžir, i va Oranu smo se vezali. Ja, kad san manovru finil, šal san gore i nagnul se na balauštru i gledan neki dole šeće pred brodom, ono je naš čovik, čekaj malo, Toma Medanić ili njegov brat Cezar. Ali ni pet ni šest ja san šal dole i kad tamo, tu san videl kapitana Tomu Medanića, Toševog oca. I tu smo se lipo pozdravili i zel san ga na brod k mane i predstavil san ga komandantu, kapitanu Snowu, jako fin čovik, celo vrime, 10 do 15 dan ča smo bili va Oranu kap. Toma je bil kod njega i kod mane, tako lipo. Tu smo skrcali karag i šli smo nazad va Meriku.
Do mesec dan smo se opet vrnuli z drugen brodon va Oran. Kapitana Tomi, njega i broda ni ga, nigdere. Onda san šal šipšanderu kade je bival pitat kade je kapitan Toma. Govori, zlo se dogodilo, đip ga je strl, za Boga miloga.”
Kapetan Tošo je tugu za ocem doživotno nosio u sebi, nikad nije želio govoriti o sjećanjima. U mladosti, dok nije krenuo navigat, bavio se nogometom, “tekal je za balom” i to u šojsko-urinjskom klubu “SKOK” i u klubu “Jadran.” Pikalo se va Šoićima, Podurinju, na ravnice Antončevo i va maloj kavi kraj Žurkova. Nogomet je zdušno pratio cijelog života. A v lete više ga je privlačilo bordižanje na barke ku mu je otac dal da se vadi i oko nje pojida. Vavek bi za kumpaniju neku divojku zel.
Barka pod jidrom, Blanka Rubeša i Teodor Tošo Medanić, Podurinj
Sve su to bile radosti i zabava u prvoj polovici prošlog stoljeća.
Nakon duge pomorske karijere, brodove zamjenjuje lijepim novoizgrađenim leutom suvremenije građe koji je prema svom iskustvu optimalno prilagodio svim uvjetima ribarenja s mrežama. Za kanjevanje nije imao strpljenja. Najradije se družio i nadmetao u ribarenju poponicama s Berom Rubešom. Volio je i igre s kartama, preferirao je preferans u društvu kap. Tedija Tijana i njegove supruge Zorice, kap. Stana Tijana, kap. Jure Uršičića, kap. Iva Vukoše, Bera Rubeše, a zadnjeh let s Jožom Merikanom, sve do njegovog povratka va Meriku.
Leuta je naslijedio njegov sin Fedor koji je krenuo stopama svog nonića i oca, tradicija se generacijama njeguje pa tako sada i Fedorov sin Teodor nastavlja u istom pozivu.
Moja sjećanja na kapetana Teodora Toša Medanića
Po završetku trećeg razreda Pomorske škole Bakar 15. 6. 1961. u luci Porto Baroš kao špicfajer (đak na praksi) ukrcao sam se na M/B JESENICE. Pored kapetana Toša slijeva stojim ja, ispred mene čuče Zdenko Pajkurić i druga dva mlađa đaka.
U cilju što bržeg osposobljavanja mlađih kadrova, časnika palube i stroja, Jugolinija je godinama njegovala praksu ukrcavanja đaka na brodove.
Zvonimir Stipanović (u sredini) maže kućište vinča
Zvonimir Stipanović na zapovjedničkom mostu JESENICA
U društvu kapetana Toša slijeva na desno su kapo Sablić iz Sv. Lucije, čif kuverte Drago Juričić iz Križišća, drugi ufičijal kuverte Zlatko Uršičić iz Sv. Barbare, Urinja, i dvije nepoznate putnice.
Odmah po ukrcaju od noštroma smo mi špicfajeri dobili svaki svoju metlu, mornari ju popularno zovu “parkerica” (prema penkali Parker) i komandu da siđemo u koridur broj 3 i da temeljito pometemo svaki kantunić oko žbaja i po paraskožulama. Zdenko i ja nismo se mogli načuditi koliko smo nas dvojica nameli cigaretnog duhana, usitnjenog papira i filtara. Kad smo pitali “Kako to?”, ispričao nam je noštromo zvan “Jersey” (nadimak dobio po New Jerseyu jer je tamo imao davno odseljenu rodbinu) o događaju s pomicanjem kola lokomotiva koja su bila u tom koriduru i kako je po nalogu kap. Toša riješen taj krucijalni problem. I nakon punih 5 mjeseci još se osjećao miris duhana razmrvljenih cigareta Pall Malla, Chesterfielda, Lucky Strikea, Koola, Salema i drugih koje su bile ukrcane u lockeru u istom koriduru i poslužile za spas broda, a time putnika i posade.
Još mi je jedan događaj ostao u trajnom sjećanju.
Brod je pred dolazak u američke luke morao biti sav “nalickan kot mlada kad gre na fraj”. Od Jerseya sam dobio zadatak da pituram „slonovačom“ (tada zaštitna pitura nove generacije najsuvremenijih brodova kojima je Jugolinija oplovljavala našu planetu) vinčeve za ukrcaj tereta i palube ispod njih sa zelenom piturom “palubin”, a sve na kazamati između štive broj 2 i 3.
Rota nam je bila između otočja Azora, bilo je već oko 4 zapolne, kraj dela, ali posal se moral finit. Kako smo sve više i više izlazili iz zavjetrine jednog od otoka, to nas je SW sve više i jače tukal va levi proveni kvartir. Kolap je udril va brod, vetar ga digal vajer i se je zalel. Mene je do kože zmočil, važi piture napunil morem, pineli zmočil i ja san od revolta se hitil preko bande va more. To je se s punta gledal barba Tošo. Šal san va kabinu presuć se i ni pasalo ni dve minute, neki mi banul va kabinu. Kako san škinun bil obrnjen od vrata nisan videl ki je, neč san zabeštimal, a kad tamo barba Tošo je stal zad mene, još mi se činil veći nego ča je bil. Neč je i on zabeštimal (“Je….a”) i nastavil: ”Malo te poškropilo. Probuci se, hodi noštromu da ti da stupe i važi s piturun i dofini posal, va levoj ruke stupu otari – desnun valje popituraj ča si osušil!”. Ni bilo druge, ono ča je on zapovedil moralo se storit bez pogovora. Nisan niš zameril, on je bil “Bog” ča bi rekal, ni bilo druge nego ga poslušat bez pitat ča – zač – kako?. To je bilo moje krštenje na prvom vjaju s barba Tošon.
Na panoima izložbe su bile izložene slike iz arhive kapetana Toša, preslike originalnih dokumenata kojima sam, iz moje arhive, pridodao slike brodova na kojima je barba Tošo navigal. Svaki od brodova na kojima je barba Tošo navigal imao je poneku svoju posebnu štoriju – događaj koji nažalost nije nigdje zapisan, prošal je zavavek š njin.
Za kraj ovog mog feljtona, će se komu pjažat ili ne, bil je veli čovik, slava mu.
NEKOLIKO SLIKA IZ OBITELJSKOG ALBUMA
Teodor Medanić (u bijeloj haljinici) i njegov kujin Ante Pezelj
Tihana Medanić s djecom Fedorom i Nađom 1969. godine.
Gotovo je sedamdeset godina prošlo od ovog dočeka Nove godine u Čitaonici u Kostreni Svetoj Barbari. Tihana i Teodor Tošo Medanić su slijeva, prva i treći u zadnjem redu.
Tri kapetana: Tošo Medanić, Zlatko Uršičić (lijevo) i Zvonimir Stipanović
Autor izložbe i tekst o kapetanu Teodoru Tošu Medaniću napisao Zvonimir Stipanović. Fotografije su iz njegove arhive i iz obiteljskih albuma obitelji Medanić.
U Rijeci, 11. marta 2024.