Današnjim stanovnicima, a posebice onim mlađima, početkom 21. stoljeća teško je i zamisliti kako su živjeli pomorci na jedrenjacima u 19. i u ranijim stoljećima, kako na brodu, tako i u lukama, ali i u svojim domovima nakon što je završio njihov pomorački vijek. Neshvatljiv je negdašnji pomorački život i pomorcima koji danas udobnije plove na svojim brzim brodovima.
Ne kažu uzalud nordijski narodi: “Pomorci na jedrenjacima željezni su ljudi na drvenim brodovima.” A pomorac je u ondašnjim vremenima uistinu trebao biti čelična zdravlja i još više čeličnih živaca. Posade jedrenjaka obavljale su izuzetno naporne poslove, često su danima bile bez pravog odmora. Mokri i prozebli “do kostiju” verali su se pomorci spretno uz pripone do visokih križeva na jarbolima da bi sačuvali svoje živote i svoj brod. Život na takvim brodovima, do pojave parobroda, bio je grub, mukotrpan i prljav, nimalo stvoren na sliku i priliku čovjekovu, bio je beskrajna, mučna slika bijede, tjelesne patnje, da bi na kraju pripadanja moru i njegovoj prevrtljivoj ćudi mnogi mornari bili sretni što su, iako bez ikakvih mirovinskih primanja, doživjeli kraj mukotrpna života. Otada je prošlo već više od jednoga stoljeća i nema više živih pomoraca koji bi o njima mogli pripovijedati, ali su ostala sjećanja na njihove priče i neki zapisi o njima.
Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tražili
Taj teški život na brodu, uz izrazito loše uvjete prehrane i smještaja, dovodio je do mnogih nesreća i teških bolesti sa smrtnim ishodom. Bila je to tada tužna sudbina mnogih pomoraca i gotovo dio svakodnevice. Obitelj bi nekad tek nakon mjeseci, pa nekad i godina, doznala za smrt svog najbližeg. Vijesti su se sporo prenosile. Župnik bi, nekad drhtavom rukom, u službenu knjigu umrlih mještana uz ime pokojnika upisao samo kratko: utopil se ili nestao na moru ili jednostavno – zgubil se na moru. Poznavao je te nestale pomorce i nije mu bilo lako na duši. Sin, suprug, brat – utopil se. Tamo negdje. Zar je važno gdje se to dogodilo? Zar je važno kako se dogodilo? Ostaje samo činjenica – nema više među živima drage osobe, člana obitelji. Nema više hranitelja obitelji. Ni prvi, ni zadnji ni jedini u Kostreni. U očajničkoj i nejednakoj borbi sa stihijama, pomorci su smrt nalazili tamo gdje su življenje tražili. A pomorac je u tim okrutnim vremenima plovidbe na jedrenjacima bio samo potrošna, nadomjestiva roba.
 |
 |
M/b Tuhobić, Jugolinija Rijeka, 28. prosinca 1967. oko 11.00 sati probija valove, dva dana prije dolaska u New York.
Snimio: Vjekoslav Bakašun (predlist i zalist knjige Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tražili…)
Kad bi obitelj doznala tužnu vijest nije im preostalo ništa drugo nego nekoga poslati župniku (plovanu) s porukom neka otpre zvona, neka pokrene crkvena posmrtna žalobna zvona anguniju, a ta zvona uvijek nekako tužno odzvanjaju. Neka zvona oglase nestanak još jednog mještanina i neka svima oglase da je more ubralo još jednu žrtvu. I recite zvonaru (mežnjaru) neka malo dulje zvoni, jer to je posljednji pozdrav za moga sina, za moga jedinca, za moga muža, za našeg oca, za moga brata. Neki otac i majka ostali su bez sina, žena bez muža, djeca bez roditelja. Ta angunija bila bi zvonjava za mušku osobu tri puta u jedno zvono i tri puta u dva zvona. Sve zajedno bi to trajalo oko sedam do osam minuta. Kapetan Tiho Linić mi je pričao kako je njemu majka pripovijedala, a njoj njezina majka, da je jednog dana, a bilo je to 1898. godine nakon potonuća barka Maria T u Tarantskom zaljevu, slušala pet angunija za redom za pet nestalih pomoraca iz Kostrene Sv. Barbare i da su svi ljudi u selu plakali. Morala je ta žalobna zvonjava trajati skoro sat vremena. Zvonjava bi prestala. Tuga, teška tuga je ostala i uvukla se u kuću. Ženske svlače svakodnevnu odjeću i oblače crnu. Crna odjeća žalosti i tuge. I crni se rubac stavlja na glavu! U crnoj će odjeći udovica ostati do kraja života. A koliko li je žena u svakom primorskom mjestu nosilo tu crnu odjeću s crnim rupcem na glavi. Koliko li je bilo udovica!
U mjesnoj crkvi bi se održala misa zadušnica. Oproštaj u crkvi od najmilijega. U crkvi puno naroda, a na sredini na odru (katafalku) od obične daske napravljen u crno obojan mrtvački lijes zatvoren poklopcem – a prazan. Oličenje tuge i boli. Autor ovih redaka osobno je kao dječak prisustvovao ovakvim misama zadušnicama. Oko lijesa, na stalcima upaljene svijeće i najčešće u nekoj vrtnoj vazi zasađen oveći grm onih velikih zelenih listova. Sve kao da je u pitanju pravi pogreb. Na misi majke, supruge, sestre, mala djeca te očevi i braća, ako su se između dviju plovidbi zatekli kod svojih kuća, rodbina, susjedi, prijatelji i mještani. Misa tužna i plačna, tiha, bez sviranja orgulja. I kad bi župnik na kraju spomenuo Pokoj vječni daruj mu gospodine … nastao bi glasan plač i jecaj. Srce ludo tuče kao da će izletjeti iz grudi, kao da će se raspuknuti. Treba biti pri svijesti i ove teške trenutke proživjeti i preživjeti. Majke, supruge, sestre, žene iz najuže rodbine nadvile bi se nad crni, prazan lijes. Plakale bi i jecale. Željele bi što duže zadržati ruke na tom praznom, tužnom crnom lijesu. Željele bi ga obujmiti, željele bi u te crne daske unijeti sebe. Željele bi taj lijes natopiti svojim suzama. Zamišljale su u lijesu lik drage osobe koja je zauvijek nestala, otišla iz njihova života. Majka, ona koja neizmjerno u životu može propatiti, htjela bi sinu reći da mu je u životu pružila sve što se u teškim životnim uvjetima moglo pružiti, ali mu je kao životno opredjeljenje mogla pružiti jedino život na moru i time mu namijeniti ovu tužnu sudbinu.
Supruga bi željela iskazati svoje osjećaje tijekom onih dugih godina iščekivanja povratka, svih onih tužnih besanih noći provedenih u hladnoj bračnoj postelji. Nejaka djeca priljubila bi se uz majčine haljine. Svojim širom otvorenim dječjim, znatiželjnim, nevinim očima izgubljeno bi sada promatrala što se to zbiva, nešto što se čini vrlo tužnim, njima tada malenima, čak nedokučivo. Muškarci, prekaljeni pomorci, potiho bi pustili koju suzu. Kada pođem na more, razmišljao je vjerojatno svatko od njih, možda će, kada za olujna nevremena nestanem u hladnim morskim valovima, i za mene biti održana ovakva misa.
Onaj grubi, od običnih dasaka u crno obojeni mrtvački lijes mežnjar bi po završetku mise spremio na određeno mjesto u crkvi gdje bi dočekao druge tužne prigode, česte u 19. ali i u prvim desetljećima 20. stoljeća.
Svaki pogreb i zadnji oproštaj s pokojnikom završava na groblju. Ali poslije tužnih misa s praznim mrtvačkim lijesom nema se potrebe ići na groblje, nema se što ponijeti tamo. Preostaje jedino poći svojim kućama. Putem noge otežale, plač i žalopojke postaju sve tiši. Suze ne prestaju teći i vjerojatno nikada neće prestati. Kada pak dođe blagdan Svi sveti, mještani će kititi cvijećem grobove svojih dragih. A naša obitelj neće imati groba na kojem bi položila cvijet i upalila svijeću. Grob našeg dragog je tamo negdje daleko u tuđini ili u plavoj morskoj grobnici.
Iz matičnih knjiga umrlih su se u najvećem broju doznali podaci o poginulim, nestalim i umrlim pomorcima iz Kostrene tijekom 19.i 20. stoljeća. O onome što je bilo prije tog razdoblja ostaje nepoznato, ali je poginulih pomoraca sasvim sigurno bilo u daleko manjoj mjeri. Osim iz matičnih knjiga neki podaci su dobiveni iz zapisa u Stališu duša. Nažalost, podaci iz tog izvora su za župu Sv. Barbaru vrlo oskudni. Postoji samo jedna knjiga Stališ duša dok bi u pravilu morale biti četiri takve knjige. Razlog tome je u činjenici da je nakon Drugog svjetskog rata župa cijeli niz godina ostala bez župnika, a u župnom dvoru bili su smješteni stanari. Čitav inventar ostao je na milost i nemilost ljudi koji nisu marili za njega. Srećom su prvih godina nakon rata, odlukom tadašnjih vlasti, službene matične knjige pohranjene u Državnom arhivu i tako sačuvane. Neki su podaci dobiveni u razgovoru s mještanima ili su pronađeni u literaturi, jer ipak nije sve bilo zapisano u službenim knjigama.
U ovoj sam knjizi, prema dostupnim i sačuvanim knjigama, naveo podatke o 595 pomoraca iz obiju Kostrena koji su poginuli, nestali ili umrli diljem svijeta tijekom 19. i 20. stoljeća. Navedena su imena 211 pomoraca iz Kostrene Sv. Barbare i 384 iz Kostrene Sv. Lucije, broj stradalih je sigurno bio veći. A ne zaboravimo podatak da je 1857. u Kostreni Sv. Barbari bilo 912, a u Kostreni Sv. Luciji 2034 stanovnika.
Knjigu je objavila Katedra Čakavskog sabora Kostrena 2009. godine.
Vjekoslav Bakašun
O autoru
Dr. Vjekoslav Bakašun rodio se 1929. u Kostreni Sv. Luciji gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao na Sušaku, na zagrebačkom Medicinskom fakultetu diplomirao je 1956., tu je i magistrirao. Doktorsku disertaciju obranio je na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Kao epidemiolog cijeli svoj radni vijek provodi u Zavodu za javno zdravstvo gdje je devet godina i ravnatelj. Bio je glavni urednik Monografije povodom stote obljetnice Zavoda u kome je proveo gotovo 44 godine, i iz kojeg je otišao u mirovinu u 72. godini života. Kao asistent i docent proveo je 20 godina na Medicinskom fakultetu u Rijeci te napisao 26 stručnih i znanstvenih radova kao i neka poglavlja u tri stručne knjige.
Član Hrvatskog liječničkog zbora je od 1956., u jednom je mandatu bio i njegov drugi potpredsjednik. U jednom je mandatu bio i predsjednik riječke podružnice HLZ-a. Koautor je knjige koja obrađuje povijest Podružnice, za svoj je rad primio sva najviša zborska odličja. Član je Hrvatskog epidemiološkog društva, Akademije medicinskih znanosti Hrvatske kao i američke udruge American Public Health Association.
Kao amaterski je djelatnik od najranije mladosti uključen u društveni život u Kostreni, bio je 13 godina predsjednik Nogometnog kluba Pomorac, aktivno sudjeluje u radu Narodne čitaonice u Kostreni Sv. Luciji, 2007. objavio je knjigu o njenoj povijesti, jedan je od osnivača Čakavskog sabora Kostrena, bio je 6 godina njegov predsjednik, u Zbornicima Katedre objavljuje radove iz povijesti Kostrene.
Za dugogodišnji nesebičan rad 2004. Općina Kostrena dodijelila mu je Nagradu za životno djelo.
Dr. Vjekoslav Bakašun, rođeni Kostrenjan, plovio je kao liječnik na putničkim i putničko – teretnim brodovima i uvijek je osjećao jedan unutarnji poriv, obavezu da svojim velikim stručnim znanjem da svoj prilog pomorskoj povijesti Kostrene.
Njegova knjiga Patnje i smrt su našli tamo gdje su življenje tražili nije samo tragična kostrenska statistika, to je emocijama pisan spomenik znanim i neznanim mornarima, škrivanima, časnicima i kapitanima koji su poginuli, nestali ili umrli diljem svijeta počevši od 1780. pa do posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.