15. SRPANJ 1915. U DNEVNIKU MEDARDA PAJKURIĆA
(IZ KNJIGE RADOJICE FRANA BARBALIĆA POŠKROPLJENI Z MOREN, ANEGDOTE O POMORCIMA)
(Iz Kostrenjske spomenice, 1957.)
Narodna čitaonica u Kostreni Sv. Barbari osnovana je 1871. i do 1895. bila je u kući Petra Mihletića u Šoićima 25 (kuća je davno srušena), poslije se preselila u Randiće. Prestala je s radom 1961.
Do sad sam bio u Čitaoni, nije bilo još poštarice pa me stari susjed kapetan Andre zabavljao pričanjem iz doba navigacije na jidra.
Tako 15. srpnja 1915. Medardo Pajkurić zapisuje u svoj dnevnik. On te 1915. ima 23 godine, završio je nautiku u Bakru 1912., plovio je na riječkim parobrodima, ispit za poručnika položio 1915., ali je zbog bolesti ostao kod kuće, nije otišao na brod. Medardo je nadaren mladić, piše pjesme, uvježbava igrokaze i sudjeluje u radu omladine u Čitaoni, kako nam to o njemu, ali i o druga tri lika koji su se tog dana zatekli na istom mjestu, u blizini škole i crkve, kazuje Radojica F. Barbalić u dodatku anegdote. Barbarani su svoju Čitaonu dobili još 1871. 1915., u vrijeme zbivanja ove priče ona ima svoju društvenu zgradu u Randićima.
Nakon ove uvodne rečenice počinje priča u priči. Taj stari susjed, kapitan Andre, je Andre Thian nadimkom Vabac (1843. – 1926.) iz Randića koji je kapetanski ispit položio 1868., bio zapovjednik na barku ZIA CATTERINA od 1875. do 1879., kasnije na briku MARIA ROMANA, a dvadesetak je godina, s prekidima, proveo na barku BENEFATTORE. U iščekivanju poštarice, ona će doći, nije Beckettov Godot, ima vremena za priču. A ona ide ovako: kad je bio na putu za Ingliteru, blizu Cabo Rocca, maištral je bil 8-9 milj, vidjeli su jedan mali brodić, došla je do njih jedna pasarica, va njoj škrivan od jednoga Grka i dva mornara, rekli su da gredu od Carigrada i da su ustali bez provišti. Kapitan Andre njin dal vreću galet, 2 librice mesa, 2 glavice kupusa, a oni su rekli da će im to platiti njihov agent va Kerteki. Kad su arivali va Kerteki (nisam uspjela saznati gdje je to) doznali su da su nasamareni, da je onaj prvi kapitan rufijan, prevarant, i nisu dobili ništa. Platila mi je TETA KATA, zaključio je svoj monolog kapitan Andre, zamijenivši talijansko ime broda s početka priče hrvatskim imenom.
U Čitaonu sada ulazi treći lik, mjesni plovan, pa i on sluša o mura dritta i sinistra, o eremite na Capo Malea, od neverin, obedu na koga je kapitana Andra pozval vicekonzul va Krfu. Ulazi u Čitaonu i četvrti lik, ona koju se čekalo, poštarica Paškva Tijan, donijela je novine na koje je Čitaona pretplaćena. Župnik Lovro Tomašić uzima vladine Narodne novine, kapitan Andre riječku La Bilanciu, onaj koji je ovo zabilježio, Medardo Pajkurić, vjerojatno uzima Supilov Novi list ili zagrebački liberalni Obzor, to je tada čitala omladina. Nije ovdje spomenuta npr. tršćanska Rivista Marittima, mjesečno štivo za kapetane, ili razumljivo, Naša sloga, prve hrvatske novine u Istri čiji je posljednji broj izašao 25. 5. 1915., a 1870. pokrenuo ih je biskup Juraj Dobrila. Čitaonica je sigurno i na njih bila pretplaćena.
Dolaskom poštarice Paškve nastupa tišina, čita se. Tišina dramska, ne i apsolutna. Čuje se šuškanje novina, kišu koja vani pada, čeprkanje kokoši (peti lik) koja šeta Čitaonom, a koja ima za nogu privezan konopac. Ne bilo čija kokoš već ona Marije Bolfove, o kojoj inače ništa više ne saznajemo.
Ova je nevelika anegdota puna dramskog naboja. Mjesto radnje je društveno okupljalište Barbarana, jedna nevelika prostorija na vrhu brijega s pogledom na Kvarnerski zaljev, otoke Krk i Cres. Medardo Pajkurić, kapitan Andre Thian i mjesni župnik (u to vrijeme Lovro Tomašić), čekaju poštaricu, četvrti dramski lik. Ona dolazi. Paškva Tijan, piše u dodatku anegdote koji se može smatrati svojevrsnom didaskalijom, bila je poštarica sve do iza Drugog svjetskog rata, donosi novine. Ne zna se što čitaju ti čitači. A druga je ratna godina Velikoga rata. Bitka na Galipolju počela je već u travnju, u travnju je potpisan i tajni Londonski ugovor između Antante i Italije, o njemu se u srpnju još ne zna, Istru, Cres, Lošinj, dio Dalmacije, Šibenik, Zadar i gotovo sve dalmatinske otoke od Premude do Mljeta dobit će Italija ako stane na stranu Antante. U lipnju su prve bitke na Soči. Moralo je o tome pisati u novinama. Ali ovdje u Čitaoni sve to ostaje neizgovoreno, negdje u pozadini, poput nečujne ali krvave tapiserije.
Kapetan Eulo Tijan u svom članku u Spomenici u povodu 100. obljetnice narodnih čitaonica iz 1976. navodi kako su ratne godine u Kostreni protekle dosta mirno, u Čitaoni su priređivani plesovi, priredbe, jedino je nedostajalo hrane. Da su se u proljeće 1919. kućama vratili gotovo svi pomorci koji su tokom rata bili zarobljeni zajedno s brodovima u zemljama koje su ratovale s Austro-Ugarskom, kao i ratni zarobljenici, osobito iz ruskog zarobljeništva. Medardo Pajkurić nije doživio 1919., umro je dvije godine ranije, imao je dvadeset i pet godina.
Komornoj, ali ništa manje kozmopolitskoj atmosferi u Čitaoni u Randićima, jednom od zaselaka Kostrene Sv. Barbare, netko bi rekao na rubu Carstva, ali to je samo privid, suprotstavljene su moćne slike iz priča kapetana Andra, a takvih je u ovom nevelikom ali posebnom mjestu mnogo, gotovo su svi pomorski kapetani i svima je njima poznata rota od Carigrada do Inglitere. Svi su prošli Capo Malea, opasan i nepredvidljiv rt koji je Odisejev povratak na Itaku produžio za deset godina, čuli legendu o nesretnom engleskom kapetanu iz druge polovice 19. stoljeća koji se jedini spasio nakon brodoloma i do smrti živio na tom strmom i stjenovitom mjestu. Svi poznaju Cabo da Roca, najzapadniju točku kontinentalne Evrope za koji je Camões u 16. st. napisao da je to mjesto gdje zemlja završava i počinje more.
Barbalić, kad god je to moguće, kad mu je poznato, dodaje anegdotama podatke o protagonistima koji u njima sudjeluju, njihova imena, brodove na kojima su plovili, navodi od koga je nešto čuo, piše da nešto nije mogao provjeriti, daje dvije verzije događaja, ako ih je bilo, i knjizi Poškropljeni z moren dodaje Mali pomorski rječnik. Neophodan onima koji nisu čakavci, Primorci, pomorci, koji barem malo ne poznaju talijanski jezik koji je za vrijeme Austro-Ugarske bio nastavni jezik u pomorskim školama i službeni jezik u trgovačkoj mornarici. Dodajem značenja nekih riječi i izraza koji nisu zabilježeni u tom rječniku, a nužni su za razumijevanje napisanog.
Izraz a collo braccian je Barbalić objasnio u ovoj knjizi, ali detaljnije u knjizi Onput kad smo partili (2004.) koju je napisao s Ivom Marendićem. U toj je knjizi i Ivanovićeva slika brika RACHEL koji izvodi rijetko prikazanu manovru za zaustavljanje. Praćanjem jedara, tada se govorilo a collo braccian, zaustavlja se brod. Pomoću praća (konopaca) s koloturnicima pričvršćenim na kraju križeva, posada okreće križeve, s njima i jedra, pramčana jedra praćali su u trbuh, tj. jedrima su hvatali vjetar i pokretali brod naprijed, a krmena jedra u lice, to se zvalo a collo, tj. krmenim su jedrima hvatali vjetar sprijeda i tako gurali brod natrag. Akolo, isto što i a collo, u ovom je tekstu taj izraz napisan na dva načina,* a objašnjava ga Marko Pederin u svom članku Pomorski nazivi u mjesnom govoru Kućišta na Pelješcu (1987.): kad vitar uhiti brod da prova, tj. od sprijeda, reče se da je vitar akolo.
Arivat je doći. Brac, braci, bracijat jedra, Radovan Vidović u svom Pomorskom rječniku (1984.) citira Barbalića: “Na krajevima jedara na kvadrat uz penune su konopi koji se zovu braci. Oni su vezani uz kraj penuna pa se tako penuni njima bracijaju (okreću).” Pederin kaže da bracijat jedra znači okretati jedra pomoću braca, kad govori o tzv. letećoj manovri kaže da tu spadaju braci, mure i škote, što su braci na penunu to su na donja dva kraja jedara škote i mure, škoton se drži jedro šotovento, muron sovravento. On dakle razlikuje brace, škote i mure. Penun je inače teška motka na kojoj visi kvadratno jedro koja s jarbolom tvori križ.
Cabo, capo je rt, eremita pustinjak, galeta vrsta dvopeka, tvrdi mornarski kruh, Grk je ovdje grčki brod, Inglitera Engleska, jušto baš, upravo, kapus kupus, kujin je bratić, kuntra kontra, protiv, librica je prastara mjerna jedinica mase, imala tokom godina od 270 do 500 grama. Mura, mure, obično u množini, čitamo u Pomorskom rječniku Radovana Vidovića, posebno je konoplje koje služi da se otegne donji dio jedra, koji je nad vjetar. Za mure dritta i sinistra, mure desne i lijeve kaže: kad su jedra izložena da se uzimlje vjetar krstareći s desne strane, a kada se vjetar prima s lijevog boka onda se zovu mure lijeve; škotom se drži jedro šotovento, murom sovravento; brod koji jedri s desnim murama ima prednost. Pomorski rječnik Rudolfa Crnića iz 1922. ima za to izraz uzde, i on razlikuje uzde od zatege (škote), mura je uzda. Kad Marko Pederin govori o tzv. letećoj manovri on kaže da tu spadaju braci, mure i škote. Suprotno tome, Struna, hrvatsko strukovno nazivlje kaže da je uzda, riječ koja se redovito javlja u množini, konop za pritezanje jedara prema palubi ili prema krmi u odnosu na smjer vjetra i da je žargonizam za uzde škota.
Pomoru je pomognu, provišta brodska hrana, zaliha hrane na brodu, razza je raca, rasa, respettive znači odnosni, ovdje znači njihov, rufijan je barufant, svadljivac, ovdje prevarant, škrivan je pisar, ujedno i prvi časnik na jedrenjacima, skud je otkud, va bevette znači nasamareni ste.
Rudolf Crnić je u Pomorskom rječniku iz 1922. imao zadaću umjesto talijanskih “uzeti poznate narodne termine, ukoliko ih nema, usvajati udomaćene internacionalne termine, a kad nema ni jednih ni drugih, sastavljati nove termine u duhu našeg jezika.” Scotta mu je zatega ili škota; bracci praća, praće, brac, braci; a collo u lice; bracciare a collo (in faccia) praćati (bracijati) u lice. Zapovijedi Mura alla destra! Mura alla sinistra! Mura maestra! mijenja u Uzdama desno! Uzdama lijevo! Zauzdaj veliko jedro! Ne treba ni spominjati koliko su ti novi termini u početku izazivali pomutnju, Barbalić ima anegdote i o tome, ali talijanski su izrazi ostali neiskorjenjivi.
O riječima čitaona i čitaonica
Čitaonica je prostorija koja služi da se u njoj čita, kaže Vladimir Anić, Školski rječnik hrvatskoga jezika kaže prostorija, obično u knjižnici, koja služi za čitanje. Čitaona se ne spominje. U Jezičnom savjetniku s gramatikom, Matica hrvatska Zagreb 1971. natuknica je čitaona, ne čitaonica, ali se kaže da je to pokrajinski, da je književno čitaonica, da je –ona kao nastavak zastarjelo pa je bolje za to uzeti nastavak –onica, da je nastavak –na u 19. st. unesen u književni jezik Hrvata iz češkog i da je bolje koristiti naš živ nastavak –nica. Nijedno objašnjenje ne govori o povijesnoj ulozi ondašnjih čitaonica koje su bile mnogo više od mjesta za čitanje.
Čitaona je stoljetni i ustaljen naziv za ono što današnja pravila smatraju nepoželjnim, ali kojim se od davnine pa do današnjih dana služe mještani Kostrene Sv. Barbare. To za njih znači samo jedno: mjesto, danas u Randićima, koje je nekad bilo tako važno stjecište društvenog i kulturnog života njihove zajednice. Taj će naziv i ostati.
*Analiza ove anegdote, kao i jezika kojim je pisana, nastala je na temelju teksta u Barbalićevoj knjizi Poškropljeni z moren, anegdote o pomorcima iz 1970. iz koje saznajemo da se rukopis Pajkurićevog dnevnika čuva u obitelji Olivieri u Randićima (Plasa) u Kostreni Sv. Barbari.
23. siječanj 2026., Vera Šoić Katalinić
Jučer je doplovio jugoslavenski parobrod ORAO, ukrcat će 7500 tona salitre, piše u neidentificarinim lokalnim novinama iz Antofagaste 16. 2. 1940., prije 84 godine. Zapovjednik parobroda ORAO bio je kapetan i pomorski pisac Jure Suzanić, on je bio zapovjednik brojnim budućim barbaranskim kapetanima koji su uz njega stjecali iskustvo. Među ostalima, uz njega su stasali Teodor Tedi Tijan, Andrija Puba Stipanović, Jakov Jakomo Pezelj i Anton Ante Pezelj koji su nakon II. svjetskog rata imali veliku ulogu u stvaranju nove trgovačke mornarice.
