NOVE DOMANDE PER GIACOMO SCOTTI / DEVET PITANJA ZA GIACOMA SCOTTIJA

(POVODOM  NJEGOVE NAJNOVIJE KNJIGE  MITI E STORIE DELL’ ADRIATICO)

Napisali ste oko dvjesto knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, zato će i naš razgovor biti dvojezičan / dvoobalan. Jadranski. Brojna djela prevedena su Vam na mnoge jezike. Vi ste pjesnik, romanopisac, pripovjedač, novinar, esejist, povjesničar, prevoditelj, kritičar.

 Uza sve to: Jeste li Savianese, Napolitano, Triestino, Fiumano? Ili ste zapravo sve to, ali i više od toga?

Ustvari, ja sam radoznao čovjek koji voli svijet i život, a istovremeno radim neumorno s perom u ruci. Imao sam težak život, dugo sam živio i stvarao. A dugo sam živio jer prvo, puno i neprestano sam radio, drugo, u dobru i zlu  dijelio sam život s ljudima različitih jezika, različitih povijesti i životnih navika,  od njih sam puno naučio. U svojim sam korijenima ostao Savianac, Napulitanac i Talijan; u svojim djelima i djelovanjem postao sam Fiuman i Riječanin, pomalo i Istranin, i općenito Hrvat. No, volio sam i sve ostale narode Balkana, posebno Južne Slavene.

Il mare Adriatico. Che significa per voi? Perchè vostro mare e anche il Mar Tirreno, koje nije daleko od Saviana, ali to je bilo prvo more koje ste kao dječak koji je išao u treći razred osnovne škole prvi put vidjeli i ostali incantati. Ili su Vaša sva mora? Je li more Vaša sudbina?

Jadransko je more postalo dio moje krvi, te izvor moga pjesničkog i uopće književnog stvaralaštva. Mislima i uspomenama vezan sam s Tirrenom koga sam otkrio kao dijete. Upravo sam tada počeo sanjati i o drugim morima. Jer svako je more „naše“, nostrum. More spaja narode. Naši Primorci, naročito kvarnerski, kažu: “Umoči prst u more i govorit ćeš sa cijelim svijetom.“ Zato je more postalo moja sudbina. Moru, posebno Jadranskom, dugujem većinu svojih „pomorskih“ knjiga.

U vašu sobu zatrpanu knjigama, na jednom visokom katu na Vežici, ulazi more, ili to ulaze sva mora, ali su se Krk, Cres i Istra  ispriječili prema vašoj terri natale. Ma kako visoko bila vostra stanza, ne vidi se Napoli, ne vidi Saviano koji ste napustili 1947.  godine. Hoću Vas zapravo pitati o nostalgiji. Je li ona uvijek istog intenziteta? Mijenja li se s godinama? Može li se uopće pobijediti?

Istina, u moj stan iznad uvale Martinšćice ne ulazi more mog rodnog kraja. Niti iz njega vidim Vezuv. Ali za moje srce i  moja sjećanja, nema prepreke. Još uvijek vidim Saviano, Napoli, Italiju, i s njima razgovaram o Kvarneru, o Rijeci, Liburniji, Hrvatskoj i ostalom svijetu. Ne vodi me nostalgija, ta me je „bolest“ napustila još u godinama zrele mladosti, već ljubav bez granica. Tamo daleko ostaju grobovi mojih roditelja, braće i sestara, a žive još daljni rođaci i prijatelji. Ovdje, od Pule do Rijeke, okružen sam, živim i veselim se okružen sinovima, unucima i praunucima koji govore tri i više jezika osim talijanskoga. Neću ih napustiti, s njima ću živjeti i poslije smrti. Moj grob, s mojim već isklesanim imenom, čeka me na Kozali.

Bi li se onaj mladić Giacomo, koji je dobio ime po svecu zaštitniku Saviana, ponovno, da je imao  ova znanja koja nam svima donose godine, ponovno uputio prema drugoj strani Jadrana?

Sve dok sam mogao, stalno sam se vraćao, bar jednom godišnje, drugoj strani Jadrana, rodnom kraju, ljudima moje krvi. Uvijek sam pleo veze i gradio mostove prijateljstva i suradnje između istočne i zapadne obale našega mora. Ljubav za ljude ovih krajeva, za zemlju u kojoj živim već sedamdeset i više godina nije mi dozvolila da se ponovno uputim prema rodnom kraju i da tamo ostanem. Želim umrijeti tu gdje sam posijao sinove i unuke, tu gdje sam upoznao i bol.

Ne čini li Vam se da se svijet opet vraća unatrag, da se treba odupirati dehumanizaciji, moći novca i tržišta, da kako u svojoj knjizi „Pobunimo se“ kaže Stéphan Hessel, heroj francuskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, jedan od autora Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, „treba braniti demokratska prava koja smo stjecali dva vijeka“, mirnim putem, dakako. Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Iznijeli ste jednu istinu koja me žalosti. Tokom cijelog života borio sam se, posebno književnim djelima, perom uglavnom, za demokraciju, za bratstvo među ljudima, za jednakost u ljudskim i socijalnim pravima, ali to se nije realiziralo. To su, možda, bile moje utopije. No, i kršćanstvo je utopija: nakon više od dvije tisuće godina malo se toga ostvarilo od onoga što je Krist propovijedao. Ali to ne znači da moramo kapitulirati. Povijest nas ipak uči da trebamo braniti demokratske ideale čak i onda kad izgledaju neostvarivo. Inače bismo se pretvorili u divlje životinje.

In particolare voglio che la Croazia sia la patria di tutti i suoi cittadini, senza discriminazioni.

Kako je pripadati manjinskom narodu? Jeste li bili/ostali prihvaćeni kao netko tko širi vidike, tko donosi svoju drukčijost? Tko jedri između dviju obala istog mora? Ili je to ponekad biti kao jedrenjak u oluji?

Od 1947. godine do danas, dakle tokom sedamdese i dvije godine moga života kao građanina bivše Jugoslavije i Republike Hrvatske, a istovremeno, uvijek, i kao građanin Republike Italije, doživio sam više trenutaka u političkom životu ove regije koji su pokazali kako nije uvijek lako i lagodno pripadati takozvanim manjinama. Ipak, na istro – kvarnerskom području, gdje već četrnaest stoljeća borave zajedno i gotovo uvijek u mješovitim brakovima Hrvati, Slovenci i autohtoni Talijani, živjeli smo, a i danas živimo, u atmosferi tolerancije i uzajamnog  poštovanja. Tolerancija i suživot cvijet su riječke nove povijesti, fiore all’ occhiello. Nikada nisam krio svoju „drukčijost“, a gotovo svi ljudi koji pripadaju većinskom narodu poštovali su me i voljeli zbog toga.

Tko u mislima ili stvarno „jedri između dviju obala istog mora“, poštuje sve jezike, sve narodnosti, a to čini i onda kada pojedini segmenti političkog života ci trasformano in equipaggio di un veliero in tempesta. L’amicizia si rafforza proprio nelle tempeste della vita.

Povod ovom našem razgovoru je Vaša najnovija knjiga Miti e storie dell’ Adriatico. To je jedna od mnogih koje ste napisali, fascinirani ljudima koji žive na njegovim obalama, brodovima, otocima, stvarnim i izmišljenim pričama. Jednom ste me uputili na sintagmu gente di mare, rekli ste, to je bolje od marinai. Koliko dugo ste je pisali? Gdje ste nalazili podatke? Tko je izdao Vašu knjigu?

Vrijeme pisanja jedne knjige kao što je „Miti e storie dell’ Adriatico“ traje obično oko četiri mjeseca, ali sakupljanje dokumenata i svjedočanstava traje godinama. Obično ja radim istovremeno na više knjiga. Radim uvijek, i po noći, kada ne pišem sanjam ili razmišljam. Knjige o pomorcima, o morskim vukovima, o brodovima, najviše o jedrenjacima i njihovim pustolovinama, pišem u stilu pripovijedaka i romana, ali njihovi su temelji povijesne činjenice, povijesni dokumenti koje sam tražio i našao u muzejskim arhivima od Venecije, Trsta i Pirana do Rijeke, Zadra, Splita i dalje sve do Pelješca, Dubrovnika, Boke kotorske, Valone…

Knjiga koju spominjete, s predgovorom mog dragog prijatelja Predraga Matvejevića, objavila je milanska izdavačka kuća „Mursia“. Taj je isti izdavač prije toga objavio desetak mojih knjiga, među kojima i dvije o povijesti i ljepotama svih dalmatinskih i kvarnersko-istarskih arhipelaga te opsežnu knjigu „Il mare dei corsari“ 2016. godine. Questo libro, More gusara, racconta tutte le battaglie fra velieri corsari russi, inglesi, francesi e dei nostri marinai (istriani, dalmati, bocchesi) sulle navi russe, inglesi e francesi dopo la caduta della Republica di Venezia (1797) fino al crollo delle conquiste napoleoniche (1815) che segnò l’ inizio del dominio austriaco sulle coste dell’ Adriatico orientale.

U Vašoj knjizi plovite Jadranom, od juga prema sjeveru. U trećem se dijelu knjige koji ste nazvali UN PICCOLO BORGO CONQUISTA GLI OCEANI, zaustavljate u Kostreni, spominjete kostrenske  obitelji, gotovo sve pomorske,  mnoge kostrenske kapetane i  škrivane, pišete o njihovim, često tragičnim sudbinama, o jedrenjacima  na kojima su plovili, brodolomima.  Centralno mjesto tog poglavlja zauzima dnevnik barka Hunnus. Zašto baš taj dnevnik?

L’ Hunnus era uno dei migliori velieri costruiti nel 1869 a Fiume. Venne iscritto nel registro navale il 24 febbraio di quell’ anno e ne prese il comando il capitano costregnano Martino Soich che scelse come suo braccio destro lo scrivano Giulio Paicurich, pure lui di Costrena.

Giulio Paicurich apparteneva a una famiglia nella quale – stando agli Annuari marittimi del 1869, 1884 e 1892 – furono comandanti e quasi sempre anche armatori: Ignazio, Michele, Giorgio, Andrea, Giovanni, Edoardo, Alessandro, Matteo, Leopoldo, Francesco, Pietro. Tra i Paicurich comproprietari di navi non mancarono le donne: Alessandra, Margareta, Franca, Peppina… Giulio era figlio del capitano Francesco e fratello del capitano Ignazio. Ben dieci Paicurich morirono lontano dal loro paese natale.

Il diario del tenente – scrivano si compone di due volumi scritti in lingua italiana, ciascuno di duecento fogli rubricati per un totale di 800 pagine, grande formato. Parallelamente al proprio diario o Giornale particolare, Giulio Paicurich tenne   anche il Giornale di bordo ufficiale. L’ uno e l’ altro dovevano comunque concordare. Il diario personale si soffermava  spesso in particolari che talvolta risultano più interessanti delle notizie ufficiali. Per cominciare, sulla prima pagina della prima giornata del primo viaggio del nuovo veliero, fu annotato che a bordo mancava il cronometro. Sarà acquistato quatro messi doppo in Ighilterra.

Nel mio libro, dopo due capitoli dedicati alla gente di mare di Costrena, aggiungo un capitolo di quarantacinque pagine sul primo viaggio dell’ Hunnus. Mi fermo al primo viaggio perchè di altri non si sono conservati i diari. Quello stesso „Giornale“ di bordo del primo viaggio è incompleto; comincito l’ 8 marzo 1869 si ferma al 19 giugno 1871. Le ultime righe si concludono nello Stretto di Dover. Qui lo „scrivano“ promette di riprendere la scrittura all’ arrivo a Trieste, ma a Trieste Paicurich non arrivò… Probabilmente morì annegato durante il prosieguo del viaggio, non si sa quando e dove.

Martino Soich era un vecchio lupo di mare. Il primo veliero del quale gli era stato affidato il commando, nel 1850, era stato il fiumano Bartol del quale era comproprietario. Aveva preso poi il comando della polacca lussignana Ebe, dei brigantini Giovannin e Amalia L. Dell’ Amalia L fu comandante dal 1861 al 1868, era comproprietario anche di questo brigantino, sul quale fece imbarcare anche suo figlio undicenne Alessandro. Costantina, figlia di Martino Soich, era sposata con il capitano Mosé Polich di Portorè e la sua figlia era principale protagonista di una novella dello scrittore  Milutin Cihlar  Nehajev, La Costregnana. Mosè Polich ( zio dello scritore Cihlar),  sará piu volte comandante dell’ Hunnus.

Fortemente danneggiato durante un uragano, Hunnus affondò nell’ Oceano Atlantico il 13 aprile 1879. Gli uomini dell’ equipaggio si gettarano in mare prima che il veliero fosse trascinato negli abissi. Furono avvistati e tratti in salvo qualche giorno dopo dal piroscafo Hanna Moris in navigazione da Londra per gli Stati Uniti. Furono sbarcati a Delaware.

 Nel vostro libro, tra l’ altro, si parla della „ posta dei pescatori“ nello Stretto di Messina. Di che cosa veramente si tratta?

Una decina di anni addietro conobbi a Costrena il capitano Jakov Marunić detto all’italiana Capitan Fortunato, classe 1910. Nell 1999, quando lo incontrai, era l’ abitante più anziano del borgo marinaro. Ben vestito, con l’ orologio d’ oro da tasca appeso a una catenella pure d’ oro, arrivava sulla piazzetta del villagio, portandosi dietro uno sgabello, e si sedeva all’ ombra di un albero, imitato di lì a poco da altri anziani, ex lupi di mare. Arrivava alle sei del pomeriggio, tornava a casa alle dieci di sera. Venti minuti prima di quell’ ora tirava fuori dalla tasca la cipolla d’oro ed esclamava in italiano: “Ora canonica!“. Si alzava e, seguito da tutti gli altri, tornava a casa.

Capitan Fortunato mi raccontò un aneddoto. Parlò della „posta dei pescatori“; i pescatori sono quelli che si aggirano nelle acque dello Stretto di  Messina.

Fin dai tempi dei velieri, quando i marinai del Quarnero si avvicinavano allo Stretto, gettavano in mare bottiglie turate con tappi imbevuti di cera. In ogni bottiglia infilavano una lettera indirizzata alla famiglia rimasta a Fiume, a Costrena, a Buccari, nei Lussini, e mettevano alcuni centesimi o lire, a seconda dei tempi, per il francobollo e la mancia.

I vecchi marinai, scrive il capitano Higin Šoić, raccontavano che non succedeva mai, ma proprio mai, che si perdesse una lettera, tutte venivano raccolte, affrancate, spedite, e arrivavano regolamente a destinazione. A raccogliere le bottiglie erano i pescatori calabresi e siciliani che giravano con le loro barche in quelle acque. Stappavano le bottiglie, intascavano le monetine e, al ritorno a terra, spedivano immancabilmente le missive dei marinai adriatici alle loro mamme, alle spose, alle fidanzate.

Le risposte arrivavano a Rotterdam, a Cardiff o in qualche altro porto lontano dell’ Inghilterra dove il bastimento faceva tappa. Se non si sapeva in anticipo in qualle porto sarebbe approdata la nave, bastava scrivere sulla busta il nome del destinatario, quello della nave ed England; arrivava puntualmente nelle mani di chi doveva leggerla. Insieme alle bottiglie con le lettere, i marinai del Quarnero gettavano in mare, sempre nello Stretto di Messina, un sacco pieno di pane secco. Con quel pane i pescatori nutrivano le loro galline.

Neka ovaj naš razgovor završi rečenicama koje je u predgovoru ove Vaše najnovije knjige napisao Predrag Matvejević: „Giacomo naviga dall’ Adriatico agli oceani con la sicurezza di un capitano che conosce ogni scoglio, ogni vento, ogni corrente; ha una propria bussola che lo accompagna e un proprio timone al quale si apoggia pur non avendo preso in mano il timone di un veliero transoceanico né  aver comandato una nave ….

Questo mio compagno di navigazione su piccole e fragili barche a vela non è un capitano di lungo corso, ambedue siamo dei semplici marinai. Del resto, sulle nostre imbarcazioni non ci sono capitani.“

 

Vera Šoić Katalinić, septembar  2019.