MELKIOR MELKO PILEPIĆ (prvi slijeva) u 2. svjetskom ratu
(6. siječanj 1922. – 1. svibanj 2023.)
U sto i prvoj godini preminuo je najstariji član naše Bratovštine, Melkior (Melko) Pilepić. Pokopan je na groblju u Sv. Barbari. U ime Bratovštine sv. Nikole od njega su se oprostili pom. kap. Branimir Šoić, a u ime Udruge antifašističkih boraca i antifašista Kostrene doc. dr. sc. Željko Linšak.
Melkior Melko Pilepić rođen je u Kraljevici, roditelji mu bili Ivan i Antonija r. Vičević. Imao je tri brata i sestre Smiljku (udatu Blažičević) i Stojanku (udatu Vičić). Brat Ivan umro je vrlo mlad, Viktor i Miroslav bili su pomorski kapetani. Kao četverogodišnjak dolazi u Kostrenu s roditeljima. U Bakru završava građansku školu, a 1942. nautiku te se odmah pridružuje jedinicama NOB-a u Gorskom kotaru i Lici. Nakon kapitulacije Italije 1943. pristupa Prvoj proleterskoj diviziji. Ratni put nastavlja diljem Bosne, sudionik je desanta na Drvar, sudjeluje u operacijama spajanja s ruskim snagama, sudjeluje u proboju Srijemskog fronta u travnju 1945. Na tom je ratnom putu prohodao gotovo 18 000 kilometara, bio je ranjen nekoliko puta, oslobođenje je dočekao u Zagrebu kao komesar 13. proleterske brigade Rade Končar. Poslije toga dolazi u Kostrenu.
Po završetku rata, kao perspektivan kadar, poslan je u Lenjingrad na školovanje, tamo je završio Hidrografski vojni fakultet. U Lenjingradu upoznaje i suprugu Irinu. Nakon povratka u Kostrenu, 1957., kao vrstan hidrografski stručnjak radi na projekima vodoprivrede Primorja i Istre.
Kap. Šoić naveo je još jednu zanimljivost. Melkior Pilepić je u namjeri da ostvari svoj san, ratom prekinut, još 1961. položio maturu u bakarskoj nautici, a godinu dana kasnije položio je, zajedno s njim, gotovo četrdeset godina mlađim, i kapetanski ispit. Tako mu se 1972. godine ostvarila želja da naviga.
Nakon nekoliko godina naviganja, u penziji se bavio svojim hobijima, ribarenjem i slikanjem u udruzi Veli pinel. Unatoč burnom životu, doživio je veliku starost. Nikad nije dozvolio da ga slome nevolje.
Željko Linšak je naglasio da se Melkior Pilepić odmah nakon talijanske okupacije uključio u NOP. U Kostreni su tada bile formirane dvije diverzantske grupe, jedna u Sv. Luciji, druga u Sv. Barbari, koje su počele svoje aktivnosti. Međutim, od Oblasnog komiteta za Sušak i okolicu došla je naredba da prestanu s aktivnostima budući da je Kostrena postala važno područje za prebacivanje novih boraca u partizane, prikupljanje i slanje oružja, hrane i sanitetskog materijala, a tu su se skrivali i ranjeni partizani, Slavko Komar, Moša Albahari i drugi. Melkior Pilepić se aktivno uključio i u spašavanje Židova iz Kraljevice, s ostalim kostrenskim rodoljubima prebacivao ih je noću barkama iz Kraljevice u Kostrenu.
Bio je u prvoj grupi kostrenskih boraca spremnih za odlazak u partizane, ali je to zbog pada partizanskog logora na Tuhobiću odgođeno do veljače 1942. kada se sa 45 svojih drugova priključio partizanima na Crnom vrhu. Zahvaljujući svojoj snažnoj fizičkoj konstituciji, ali još više optimizmu i upornosti, izdržao je sve strahote partizanskog ratovanja. U borbama se isticao hrabrošću, organizacijskim i rukovodećim sposobnostima. Neko je vrijeme rukovodio zaštitom partizanske bolnice, a nakon pogibije liječnika brinuo i o ranjenim i bolesnim suborcima. Osim svojim borbenim djelovanjem, Melkior Pilepić je svojim suborcima i narodu u oslobođenim krajevima, svojim vedrim duhom i svirajući na harmonici, podizao moral i nadu za nastavak borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika.
Bio je aktivno uključen u rad Udruge. Kao i za vrijeme rata svojim drugovima, tako je i članovima Udruge evocirao svoje ratne uspomene, svirajući na klaviru poticao ih da ustraju u sjećanju na borce pale u NOB-u, na žrtve fašizma, da njeguju antifašističku tradiciju.
Priredila V. Š. K.
